Između Dviju Ljubavi: Priča o Snahi, Svekrvi i Izgubljenoj Obitelji
“Opet si zaboravila kupiti Milanu njegove kekse!” graknula je svekrva Ljubica čim sam zakoračila u stan. U rukama sam nosila vrećice s tržnice, a srce mi je već bilo teško od jutra. Milan, moj muž, sjedio je za stolom i šutio, gledajući u mobitel. Nije me ni pogledao.
“Oprosti, Ljubice, bila sam u žurbi…” pokušala sam objasniti, ali njezin pogled bio je leden. “Da je Jasmina još ovdje, ona nikad ne bi zaboravila. Ona je uvijek znala što Milanu treba.”
Jasmina. Ime koje mi je odzvanjalo u ušima kao prokletstvo. Bivša žena mog muža, žena koju su moji svekar i svekrva obožavali kao vlastitu kćer. Iako su se razveli prije pet godina, Jasmina je i dalje dolazila na ručkove, a oni su joj plaćali režije i pomagali oko kredita. Ja? Ja sam bila samo netko tko im je uzeo sina.
“Mila, pusti sad to,” Milan je napokon progovorio, ali bez snage u glasu. “Možemo kasnije otići po kekse.”
Svekar Dragan samo je odmahnuo glavom i promrmljao: “Neke žene nikad neće naučiti što znači biti prava supruga.”
Tog dana sam prvi put ozbiljno pomislila da odustanem. Da spakiram stvari i odem s našom kćeri Lanom negdje gdje nas nitko neće uspoređivati s duhovima prošlosti. Ali nisam mogla. Voljela sam Milana, a Lana je obožavala svog tatu.
Navečer sam sjedila sama na balkonu, gledala svjetla Sarajeva i pitala se gdje sam pogriješila. Moja mama u Zagrebu uvijek mi je govorila: “Sine, ljubav nije dovoljna ako nema poštovanja.” Ali ja sam vjerovala da će se stvari promijeniti.
Sljedećih mjeseci situacija se samo pogoršavala. Jasmina je dolazila sve češće, donosila kolače i pričala kako joj je teško sama s dvoje djece iz prvog braka. Svekrva ju je grlila pred svima, a meni bi samo kratko klimnula glavom.
Jednog dana Lana se vratila iz škole uplakana. “Mama, baka kaže da Jasmina bolje kuha od tebe i da bi tata bio sretniji da smo svi zajedno s njom… Je li to istina?”
Osjetila sam kako mi se srce slama. Zagrlila sam Lanu i šaptala joj: “Ne slušaj baku, ljubavi. Ti si moje sunce i tvoj tata te voli najviše na svijetu.”
Te večeri sam odlučila razgovarati s Milanom.
“Moraš nešto reći svojim roditeljima,” rekla sam tiho dok smo ležali u krevetu. “Ne mogu više ovako. Osjećam se kao uljez u vlastitoj kući. Lana pati zbog toga.”
Milan je uzdahnuo i okrenuo se na drugu stranu. “Znaš kakvi su oni… Nećeš ih promijeniti. Jasmina im je bila prva snaha, navikli su na nju…”
“Ali ja sam tvoja žena sada! Zar ne zaslužujem barem malo poštovanja?”
Nije odgovorio.
Sljedećih dana povukla sam se u sebe. Počela sam izbjegavati zajedničke obroke, a Lana i ja smo provodile više vremena same u parku ili kod mojih roditelja u Zagrebu kad god smo mogle.
Jednog vikenda, dok smo bile kod mojih, mama me upitala: “Zašto dopuštaš da te gaze? Zar ne vidiš da te Milan ne štiti?”
Nisam znala što reći. Voljela sam ga, ali osjećala sam se usamljeno kao nikad prije.
Vratile smo se kući dan ranije nego što smo planirale. Kad smo ušle u stan, zatekla sam Jasminu kako sjedi za stolom s Ljubicom i Draganom, smiju se i piju kavu. Milan nije bio tu.
“O, vratile ste se!” rekla je Jasmina veselo, kao da je ona domaćica.
Lana me povukla za ruku: “Mama, možemo li otići kod tete Ivane?”
Te noći nisam spavala. U glavi su mi odzvanjale riječi moje mame: “Ljubav nije dovoljna ako nema poštovanja.” Shvatila sam da više ne mogu ovako.
Sljedeće jutro spakirala sam nekoliko stvari za sebe i Lanu i ostavila Milanu poruku: “Volim te, ali ne mogu više biti druga najbolja u tvom životu. Kad budeš spreman boriti se za nas, znaš gdje nas možeš naći.”
Otišle smo kod moje sestre Ivane u Mostar. Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam mir.
Prošlo je nekoliko tjedana prije nego što me Milan nazvao.
“Mila, oprosti… Nisam znao koliko ti je teško. Razgovarao sam s roditeljima. Rekao sam im da si ti moja žena i da neću dopustiti da te više ponižavaju. Molim te, vrati se kući…”
Nisam odmah odgovorila. Znala sam da riječi nisu dovoljne – trebala su mi djela.
Nakon još nekoliko razgovora pristala sam vratiti se pod uvjetom da živimo sami, daleko od njegovih roditelja.
Preselili smo se u mali stan na Ilidži. Bilo je teško ispočetka – Milan je bio povrijeđen zbog sukoba s roditeljima, a Lana je trebala vremena da ponovno vjeruje da će sve biti dobro.
Ali polako smo gradili novu svakodnevicu bez sjene prošlosti.
Danas, kad gledam Lanu kako crta sunce i piše: “Moja mama je najbolja na svijetu”, znam da sam napravila pravu stvar.
Ponekad se pitam – koliko žena oko mene šuti zbog mira u kući? Koliko nas pristaje biti druga najbolja? Zar ljubav zaista vrijedi toliko žrtve ako nema poštovanja?