U sjeni pauze za ručak: Povjerenje na prodaju
“Opet ti, Adnane, plaćaš?” Amar se nasmiješio dok mi je gurnuo papirnati novac u ruku, ali već sam znao da je to samo simboličan gest. Novac je bio manji od dogovorenog iznosa za ručak. U kantini tvornice na Grbavici, gdje smo svakog dana jeli isti grah i pohovani oslić, takve sitnice su se lako mogle previdjeti. Ali ovaj put nisam mogao samo slegnuti ramenima.
“Ma nema veze, Amar, drugi put ćeš ti,” promrmljao sam, ali u meni je gorjela neka čudna mješavina srama i ljutnje. Gledao sam ga kako bezbrižno sjeda za stol s ostalima, šaleći se s Jasminom i Edinom kao da se ništa nije dogodilo. Znao sam da nisam jedini kojem je to napravio – prošli tjedan sam čuo kako se Mirela žali da joj nikad nije vratio novac za kafu.
Dok sam sjedio za stolom, osjećao sam kako mi srce lupa brže nego inače. “Jesam li ja budala?” pitao sam se u sebi. “Zašto uvijek ja popuštam?” Svi su pričali o utakmici Želje i Sarajeva, ali meni su riječi prolazile kroz glavu kao kroz maglu. Nisam mogao prestati razmišljati o tome koliko puta sam bio previše dobar, previše povjerljiv.
Nakon ručka, dok smo stajali ispred tvornice i pušili cigaretu, Mirela mi je prišla. “Adnane, jesi li ti primijetio da Amar uvijek nešto mulja oko para?” pitala je tiho, gledajući me ispod obrva. Kimnuo sam glavom.
“Znam… ali ne znam šta da radim. Osjećam se glupo kad ga pitam za novac. Kao da kvarim prijateljstvo zbog sitnice,” odgovorio sam.
Mirela se nasmijala gorko. “Nije sitnica kad ti se stalno ponavlja. Znaš li koliko puta sam ja platila njegovu kafu? A kad ga pitam, on se pravi lud ili kaže da će drugi put. Nikad ne bude drugi put.”
Te večeri sam dugo razmišljao o svemu. Sjećanja su mi navirala – kako smo Amar i ja zajedno počeli raditi prije četiri godine, kako smo dijelili sendviče kad nismo imali za pravi ručak, kako smo zajedno slavili kad je dobio sina. Ali onda sam se sjetio i svih onih malih trenutaka kad je uzimao više nego što je davao – ne samo novca, nego i vremena, pažnje, povjerenja.
Sljedećeg dana odlučio sam razgovarati s Edinom. On je bio najstariji među nama, čovjek koji je prošao rat i znao prepoznati ljude na prvi pogled.
“Edine, mogu li te nešto pitati?” upitao sam ga dok smo slagali kutije u skladištu.
“Samo reci, Adnane,” odgovorio je bez podizanja pogleda.
“Šta bi ti uradio da ti neko stalno ostaje dužan? Da ti stalno obećava da će vratiti pare, ali nikad ne vrati?”
Edin je zastao i pogledao me ravno u oči. “Znaš šta je moj babo govorio? ‘Ko te jednom prevari – njegova sramota. Ko te drugi put prevari – tvoja sramota.’ Moraš mu reći direktno. Ako ne kažeš ništa, samo će nastaviti. Ljudi testiraju granice.”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi cijeli dan. Kad je došla pauza za ručak, odlučio sam da više neću šutjeti.
Amar je opet stajao pored mene u redu za hranu. “Adnane, možeš li ti opet platiti? Nisam stigao do bankomata…”
Ovaj put sam ga pogledao ravno u oči. “Znaš šta, Amar? Ne mogu više ja svaki put. Prošli put si rekao da ćeš vratiti, ali nisi. Nije stvar u parama, nego u principu.”
Na trenutak je nastala tišina. Osjetio sam kako svi oko nas slušaju.
Amar je podigao obrve, kao da ga je iznenadilo što mu netko postavlja granicu. “Ma dobro, što si se odmah naljutio? Nije smak svijeta…”
“Nisam ljut, samo ne želim više biti naivan,” odgovorio sam mirno.
Kasnije su mi prišli Jasmin i Mirela. “Svaka čast što si mu rekao,” šapnuo je Jasmin. “Svi smo mi to trebali odavno napraviti.”
Ali osjećaj olakšanja bio je pomiješan s tugom. Znao sam da se nešto promijenilo – ne samo između mene i Amara, nego i u meni samom. Počeo sam preispitivati sve odnose oko sebe: gdje prestaje prijateljstvo, a počinje iskorištavanje? Koliko puta sam šutio iz straha da ne izgubim nekoga ili da ne ispadnem sitničav?
Narednih dana Amar me izbjegavao. Više nije sjedio sa mnom za stolom niti me zvao na kafu poslije posla. Osjećao sam prazninu, ali i neku novu snagu. Počeo sam više cijeniti sebe i svoje granice.
Jedne večeri dok sam sjedio na balkonu i gledao svjetla Sarajeva kako trepere kroz ljetnu noć, pitao sam se: Je li vrijedilo izgubiti prijatelja zbog nekoliko maraka – ili sam zapravo dobio nešto puno važnije?
Možda svi mi ponekad moramo izgubiti iluziju o ljudima da bismo pronašli poštovanje prema sebi.
A vi? Jeste li ikada morali birati između prijateljstva i vlastitih granica?