Kad mi kćeri postaju strankinje: Ispovijest oca nakon razvoda

“Neću kod tebe ovaj vikend, tata. Imam previše zadaće.” Lani je glas bio hladan, gotovo služben. Stajao sam na pragu stana, mobitel mi je drhtao u ruci. Znao sam da laže. Nije imala zadaće, imala je samo sve manje volje da provodi vrijeme sa mnom. Petra, mlađa, nije ni uzela slušalicu. Samo sam čuo šapat u pozadini: “Reci mu da ne mogu sada.”

Nakon razvoda s Ivanom, njihovom majkom, moj život se raspao na komadiće. Prvo su nestale zajedničke večere, onda subotnja jutra kad smo svi zajedno išli na tržnicu. Na kraju su nestale i njihove stvari iz mog stana – omiljena Petrina plišana žaba, Lanin stari crtež koji je godinama visio na frižideru. Sve što je ostalo bio je miris njihovih šampona na jastucima i tišina koja je odzvanjala svakim kutkom.

“Dario, moraš shvatiti da su cure sada uz mene. Imaju svoj ritam, svoje društvo. Nemoj ih pritiskati,” govorila bi Ivana kad bih pokušao dogovoriti još jedan dan s njima. Njen glas je bio umoran, ali i odlučan. Znao sam da me krivi za sve – za razvod, za suze, za to što više nismo obitelj kakva smo bili.

Prijatelji su mi govorili: “Bit će bolje, djeca uvijek nađu put do roditelja.” Ali što ako ne nađu? Što ako sam ja taj koji je izgubio kartu za njihov svijet? Svaki put kad bih ih vidio, osjećao sam se kao gost u vlastitom životu. Lana bi tipkala po mobitelu, Petra bi gledala kroz prozor. Pokušavao sam ih nasmijati starim forama, pričao im o svom djetinjstvu u Travniku, vodio ih na ćevape kod Seje na Dolac. Ali ništa nije bilo kao prije.

Jedne večeri, dok sam sjedio sam za stolom i gledao njihove slike iz djetinjstva, nazvala me mama.

“Sine, ne možeš ih natjerati da te vole kao prije. Daj im vremena. I sebi isto.”

Ali vrijeme je prolazilo, a jaz između nas rastao. Počeo sam sumnjati u sebe – jesam li bio loš muž? Loš otac? Je li moj posao u banci bio važniji od njih? Sjećam se jedne svađe s Ivanom, kad sam kasnio na Lanin nastup u školi jer sam morao ostati duže na poslu. “Uvijek biraš posao prije nas!” vikala je tada Ivana dok su mi kćeri stajale iza leđa i šutjele.

Nakon razvoda, Ivana je brzo pronašla novog partnera – Tomislava. Dobar čovjek, barem tako kažu svi oko mene. Cure ga vole. Petra ga zove “Tomo”, Lana mu šalje poruke kad joj treba pomoć oko matematike. Prvi put kad sam to čuo, osjećao sam kako mi srce puca na pola. Nisam bio ljubomoran na njega kao muškarca – bio sam ljubomoran jer je on sada dio njihovih svakodnevnih priča.

Jednog dana, dok smo sjedili u parku, pokušao sam razgovarati s Lanom.

“Lana, fališ mi. Znam da ti nije lako… ali ja sam uvijek tu za tebe.”

Pogledala me ispod obrva i šapnula: “Tata, nemoj me moliti da biram između tebe i mame. To me boli najviše.”

Nisam imao odgovor na to. Samo sam sjeo pokraj nje i pustio suze da mi klize niz lice. Prvi put nakon dugo vremena nisam glumio jakog oca.

Petra je bila još zatvorenija. Kad bi došla kod mene, satima bi sjedila za kompjuterom i slušala muziku. Pokušavao sam joj prići:

“Petra, hoćeš li sa mnom prošetati psa?”

Slegnula bi ramenima: “Možda kasnije.” Nikad nije bilo kasnije.

Počeo sam se povlačiti u sebe. Prijatelji su me zvali na pivo, ali nisam imao snage za razgovore o nogometu ili politici. Sve što me zanimalo bilo je kako vratiti svoje kćeri.

Jedne noći sanjao sam da smo svi zajedno na moru – Lana skače u more s mola kod Zadra, Petra gradi kule od pijeska, Ivana se smije i maše mi iz daljine. Probudio sam se u suzama.

Ponekad pomislim da je sve ovo kazna za moje pogreške iz prošlosti. Da možda nisam dovoljno slušao njihove potrebe dok smo još bili obitelj. Da sam previše vjerovao da će ljubav sama po sebi biti dovoljna.

Ali onda dođe trenutak nade – kad mi Lana pošalje poruku: “Tata, možeš li mi pomoći oko eseja iz hrvatskog?” ili kad Petra ostavi poruku na stolu: “Hvala što si mi kupio onu čokoladu.” Tada shvatim da još ima nade.

Znam da nikad više nećemo biti ona ista obitelj kao prije razvoda. Ali možda možemo biti nešto novo – obitelj koja je prošla kroz bol i naučila voljeti drugačije.

Ponekad se pitam: Je li moguće ponovno izgraditi povjerenje kad su rane još svježe? Hoće li moje kćeri ikada opet gledati na mene kao na svog junaka ili ću zauvijek ostati samo tata za vikend? Što vi mislite – može li ljubav pobijediti sve prepreke koje nam život donese?