Zašto bih sada brinula? Upoznajte Leona, zlatnog sina: Priča o Ani i majčinoj bolesti
“Ana, možeš li doći sutra ranije? Liječnik dolazi u devet.” Glas moje sestre Ivane zvučao je umorno, ali i nekako zahtjevno, kao da se podrazumijeva da ću ostaviti sve i pojaviti se. Pogledala sam kroz prozor na kišni zagrebački bulevar, osjećajući kako mi se grlo steže. “Ne znam, Ivana. Imam sastanak na poslu. Može li Leon ovaj put?”
Tišina s druge strane. Znam što misli – Leon je uvijek zauzet, Leon ima svoju obitelj, Leon je… zlatni sin. “Ana, znaš da mama tebe najviše treba. Ti si uvijek bila tu.”
Uvijek bila tu. Da, bila sam tu kad je mama vikala jer Leon nije došao kući na vrijeme, pa sam ja dobila kaznu. Bila sam tu kad je trebalo prati suđe, dok je on igrao nogomet s dečkima iz kvarta. Bila sam tu kad je tata otišao, a mama plakala cijelu noć – ja sam joj kuhala čaj i tješila je, dok je Leon spavao kod djevojke.
Sad leži u sobi s pogledom na dvorište, blijeda i krhka, a svi očekuju da budem uz nju. Da zaboravim sve godine kad sam bila nevidljiva. Da budem dobra kći.
“Ana!” začujem mamin glas iz sobe. “Možeš li mi donijeti vode?”
Uzimam čašu i ulazim tiho. Gleda me onim istim očima koje su nekad gledale Leona s ponosom, a mene s očekivanjem. “Hvala ti, dušo. Znaš da si ti moje zlato.”
Zlato? U meni proključa bijes. “Mama, zašto uvijek kažeš to? Znaš da si Leona uvijek voljela više.”
Zastane, zbunjena. “Ma ne pričaj gluposti, Ana. Ti si uvijek bila odgovorna. Na tebe sam mogla računati.”
“A na njega nisi morala ni pokušati!” glas mi zadrhti.
Okrene glavu prema prozoru. “On je samo… drugačiji. Ima svoje brige.”
Svoje brige? Ima ženu koja mu kuha i dvoje djece koja ga obožavaju. Ima posao u banci i vikendicu na Plitvicama. Ja imam stan od 40 kvadrata i posao koji mrzim.
Kasnije te večeri sjedim s Ivanom u kuhinji. Ona reže kruh za sendviče, a ja vrtim šalicu kave među dlanovima.
“Znaš što me najviše boli?” kažem tiho. “Što svi misle da je normalno da ja sve radim. Kao da sam rođena da budem nečija rezerva.”
Ivana slegne ramenima. “Ti si jaka, Ana. Leon ne bi izdržao ni tjedan dana s mamom.”
“Ali zašto ja moram biti jaka? Zašto nitko ne pita kako je meni?”
Ona šuti.
Sutradan dolazi Leon. Ulazi u stan s osmijehom, nosi cvijeće i skupi kolač iz slastičarne na Britancu.
“Evo nas!” viče veselo, kao da smo na obiteljskom ručku, a ne u stanu koji miriše na lijekove i dezinfekciju.
Mama se razvedri čim ga vidi. “Leone, sine moj! Kako su djeca? Kako ti je žena?”
On sjeda kraj nje, priča o poslu, o planovima za ljeto, o tome kako su mu djeca osvojila medalje na plivanju.
Ja stojim sa strane i gledam ih kao stranca.
Navečer mi šalje poruku: “Ana, hvala što si uz mamu. Znaš da ja ne mogu često dolaziti. Ako što trebaš – javi.” Znam da neće pitati što meni treba.
Dani prolaze u istom ritmu: posao – bolnica – kuća – posao – bolnica – kuća. Ponekad poželim samo nestati.
Jedne večeri sjedim sama u tramvaju broj 6 prema Trešnjevci. Gledam kroz prozor u mokre ulice i pitam se: što bi bilo da odem? Da jednostavno prestanem dolaziti? Bi li itko primijetio?
Na poslu me šefica gleda ispod oka jer kasnim već treći put ovaj tjedan.
“Ana, razumijem situaciju s mamom, ali moramo svi povući kad treba,” kaže hladno.
Kolegica Mirela mi šapće: “Ne daj se, Ana. Znam kako ti je bilo kad mi je tata bio bolestan – svi su očekivali da ja sve radim jer sam žensko.” Klimam glavom, ali osjećam kako mi suze naviru.
Jedne noći mama ima napad kašlja i ne mogu je smiriti. Zovem hitnu, Leonu šaljem poruku: “Mama ide u bolnicu.” On odgovara tek ujutro: “Jesi li dobro? Javi kad budeš znala više.” Ni riječi o tome hoće li doći.
U bolnici sjedim kraj njenog kreveta dok spava. Gledam joj ruke – nekad snažne, sad mršave i prozirne kao papir.
Sjetim se djetinjstva u Sarajevu prije rata – miris baklave iz kuhinje, smijeh na balkonu dok Leon baca loptu preko ograde susjedima. Sjetim se kako me jednom zagrlila kad sam pala s bicikla i krv mi išla niz koljeno.
Ali sjetim se i onih dana kad me nije ni pogledala jer je Leon dobio peticu iz matematike, a ja trojku iz kemije.
Sjetim se svega što sam progutala – svih riječi koje nisam rekla.
Kad se probudi, pogleda me umorno.
“Ana… hvala ti što si tu.” Glas joj drhti.
“Mama… znaš li koliko me boli sve ovo? Ne samo sad – nego godinama unazad?”
Pogleda me dugo, oči joj se napune suzama.
“Znam… oprosti mi… Nisam znala bolje…”
Osjetim kako mi srce puca i sastavlja se istovremeno.
Možda nikad neću dobiti ono što sam željela – priznanje, ljubav bez uvjeta. Možda ću uvijek biti ta koja nosi teret.
Ali možda mogu biti i ona koja prekida krug šutnje.
Pitam vas – koliko puta ste vi morali biti jaki za sve druge? I gdje ste vi u toj priči?