Sestra koju više ne prepoznajem: Kad nas nasljedstvo razdvoji

“Neću ti prepustiti ni kvadrat ovog stana, Jasmina! Tata je znao kome vjeruje!” Ivana je vikala, oči su joj gorjele od bijesa, a ja sam stajala nasuprot nje, drhteći, s ključevima od stana u ruci. Srce mi je tuklo kao ludo. Nikad nisam mislila da će doći dan kad će moja sestra, moja krv, gledati u mene kao u najgoreg neprijatelja.

Sve je počelo onog dana kad je tata umro. Mama je otišla još prije deset godina, a tata je bio naša stijena. Ivana i ja smo odrasle u malom stanu u Novom Zagrebu, dijelile smo sve – igračke, tajne, čak i prve ljubavi. Sjećam se kako smo kao klinke pravile šator od deka između kreveta i šaptale do kasno u noć. Nikad nisam mislila da će nas nešto razdvojiti.

Ali kad je odvjetnik pročitao oporuku, sve se promijenilo. Tata je stan ostavio nama dvjema napola, ali Ivana je odmah počela sumnjati da sam ga nagovorila na to. “Ti si uvijek znala kako mu se uvući pod kožu!” rekla mi je hladno, a ja sam ostala bez riječi. Nisam imala pojma da tako misli o meni.

Prvih tjedana nakon sprovoda pokušavala sam razgovarati s njom. “Ivana, možemo ovo riješiti zajedno. Nije vrijedno svađe…” molila sam je dok smo sjedile za kuhinjskim stolom, ali ona bi samo prevrnula očima i otišla. Počela je dolaziti u stan bez najave, pregledavati ladice, uzimati stvari koje su joj se sviđale. Jednom sam je zatekla kako prelistava tatine stare dnevnike. “Ovo mi pripada!” viknula je kad sam pokušala uzeti jedan iz njezinih ruku.

Naši rođaci su se počeli miješati. Tetka Marija mi je šaptala na uho: “Znaš da Ivana uvijek bila ljubomorna na tebe…” A stric Ante je Ivani davao savjete kako da me izbaci iz stana. Osjećala sam se kao uljez u vlastitom domu. Svaki put kad bih zaspala na tatinom krevetu, osjećala bih njegov miris i suze bi mi navrle na oči.

Jednog dana Ivana je došla s odvjetnikom. Sjeli su za stol i počeli mi objašnjavati kako bi bilo najbolje da joj prodam svoj dio. “Znaš da ti novac treba više nego meni,” rekla je hladno. “Imaš onaj kredit za auto, a posao ti nije siguran.” Osjetila sam kako me guši sram – znala je sve moje slabosti i sad ih koristi protiv mene.

“Ne želim prodati svoj dio,” odgovorila sam tiho. “Ovdje su svi moji uspomene. Tata bi htio da ostanemo zajedno.”

Ivana se nasmijala – onim podrugljivim smijehom koji nisam čula još od djetinjstva kad bi me zadirkivala pred prijateljima. “Tata bi htio… Tata više nije tu! Sad je vrijeme da odrasteš, Jasmina!”

Počele su prijetnje. Prijavila me policiji da sam joj ukrala nakit iz tatine sobe. Policajci su došli, pretražili stan, a ja sam plakala pred njima kao dijete. Nisu našli ništa, ali susjedi su me gledali sumnjičavo danima.

Moja najbolja prijateljica Mirela pokušavala me utješiti: “Pusti to, Jasmina. Nije vrijedno tvog zdravlja.” Ali kako pustiti kad gubiš sve što si voljela? Nisam mogla spavati noćima. Svaki put kad bih zatvorila oči, vraćale su mi se slike iz djetinjstva – Ivana i ja na moru kod bake u Makarskoj, zajedno u plićaku, smijemo se i prskamo vodom.

Jedne večeri nazvala me Ivana: “Ako ne pristaneš na prodaju do kraja mjeseca, vidimo se na sudu.” Glas joj je bio leden. Spustila sam slušalicu i prvi put poželjela da više nemam sestru.

Na sudu smo sjedile svaka na svojoj strani prostorije. Nisam mogla vjerovati da smo došle do toga – dvije sestre koje su nekad dijelile sve, sad dijele advokate i račune za sudske troškove. Sudac nas je gledao preko naočala: “Jeste li sigurne da ne možete ovo riješiti izvan suda?” Pogledale smo se – prvi put nakon mjeseci – ali u njenim očima nije bilo ni trunke one stare Ivane koju sam voljela.

Sud je presudio podjelu stana napola. Ivana je odmah oglasila svoj dio za prodaju na internetu i počela dovoditi potencijalne kupce bez pitanja. Jedan dan došla sam kući i zatekla nepoznate ljude kako razgledavaju moju sobu.

Sve češće sam razmišljala o tome da odustanem od svega – da joj prepustim stan i pobjegnem negdje daleko, možda kod Mirele u Rijeku ili čak van Hrvatske. Ali svaki put kad bih spakirala torbu, nešto me vuklo natrag – možda nada da će se jednog dana probuditi ona stara sestra koju sam voljela.

Prošlo je godinu dana otkako tata nije s nama. Stan je sada hladan i prazan, a zidovi puni tišine i nerazgovorenih riječi. Ivana mi šalje samo poruke preko odvjetnika. Ponekad sjedim sama u dnevnoj sobi i gledam naše stare slike – dvije djevojčice s osmijehom do ušiju.

Pitam se: vrijedi li išta toliko da izgubimo jedna drugu? Je li moguće ponovno pronaći sestru koju sam izgubila zbog komadića betona i cigle? Bi li vi mogli oprostiti ili biste nastavili borbu?