Nasljedstvo koje je razdvojilo moju porodicu: Priča o novcu, ljubavi i izdaji

“Ne možeš to napraviti, Petra! To nije ono što bi baka htjela!” vikao je moj brat Ivan dok je lupao šakom o stol. U tom trenutku, u dnevnoj sobi punoj mirisa stare kave i svježih suza, shvatila sam da više ništa neće biti isto. Na zidu je visila bakina slika, ona iz mladosti, s osmijehom koji je uvijek smirivao svađe. Danas, taj osmijeh kao da me optužuje.

Sve je počelo onog jutra kad su me nazvali iz bolnice. “Gospođo Petra, žao nam je…” Nisam ni čula kraj rečenice. Baka Mara bila je moj oslonac otkad znam za sebe. Nakon razvoda mojih roditelja, ona me podizala u malom stanu na Trešnjevci, učila me kako se pravi najbolja sarma i kako se prašta čak i kad boli. Kad sam se udala za Darija, baka je bila jedina koja je rekla: “Samo pazi, dijete moje, krv nije voda.”

Nakon sprovoda, svi su se pravili da tuguju zajedno, ali već na karminu počele su šaputanja. “Koliko vrijedi stan?” pitala je tiho tetka Ljiljana. Moj muž Darijo samo je pogledao u pod, a Ivan je stisnuo vilicu. Nisam htjela razmišljati o novcu dok mi srce još krvari, ali život ne bira kad će te udariti.

Kad smo otvorili bakinu oporuku kod javnog bilježnika, napetost se mogla rezati nožem. “Stan na Trešnjevci ostavljam unuci Petri, a štednju dijelim između Ivana i Ljiljane.” Ivan je problijedio. “Kako to misliš? Ti si sve znala!” vikao je na mene kasnije, dok smo sjedili u autu ispred zgrade. “Nisam imala pojma! Baka je sama odlučila!” branila sam se kroz suze.

Darijo je bio tih tih dana, ali osjećala sam njegov pritisak. “Petra, znaš da nam treba novac za kredit. Ako prodaš stan, možemo napokon imati svoj dom.” Pogledala sam ga i prvi put osjetila sumnju – voli li on mene ili ono što mogu donijeti?

Ivan se nije mirio s odlukom. Počeo je dolaziti svaki dan, unositi mi se u lice, prijetiti sudom. “Ti si uvijek bila bakina mezimica! Sve si joj uzela!” Ljiljana je širila priče po familiji da sam manipulisala staricom dok je bila bolesna. Na poslu su me kolege gledale ispod oka – vijesti u malim sredinama brzo putuju.

Jedne večeri Darijo mi je rekao: “Petra, razgovarao sam s agentom za nekretnine. Ako prodamo stan sad, dobit ćemo više nego za godinu dana.” Osjetila sam kako mi se tlo izmiče pod nogama. “Zar ti nije važno što mislim? To je bio moj dom!” On je samo slegnuo ramenima: “Važno mi je da napokon živimo kao ljudi.”

Te noći nisam spavala. Sjećanja na baku navirala su kao bujica – njezin smijeh dok mi plete džemper, njezine ruke koje mirišu na sapun i kvasac. Sjetila sam se kako mi je jednom rekla: “Novac dođe i prođe, ali porodica ostaje.”

Ali porodica se raspadala pred mojim očima. Ivan me blokirao na svim mrežama. Ljiljana nije dolazila na porodična okupljanja. Čak su i moji roditelji stali na njegovu stranu: “Možda bi trebala podijeliti stan… znaš kakav je tvoj brat.”

Osjećala sam se izdano sa svih strana. Darijo je postajao sve hladniji – više nije bilo nježnosti ni razumijevanja. Počela sam sumnjati u sve: u njegovu ljubav, u svoju vrijednost, u smisao svega što radim.

Jednog dana došao je Ivan s advokatom. “Ili ćeš prodati stan i podijeliti novac ili idemo na sud!” vikao je pred cijelim ulazom. Svi susjedi su gledali kroz zavjese. Nisam imala snage boriti se više.

Te večeri sjela sam sama u bakinu staru fotelju i gledala kroz prozor u svjetla grada. Suze su mi klizile niz lice dok sam razmišljala – vrijedi li išta od ovoga? Je li moguće da nas par kvadrata može toliko razdvojiti?

Darijo je došao kasno kući i rekao: “Petra, odluči više! Ne mogu više ovako.” Pogledala sam ga i shvatila da ga više ne prepoznajem.

Na kraju sam prodala stan. Novac smo podijelili – Ivanu i Ljiljani po dio, ostatak meni. Ali ništa nije bilo kao prije. Ivan mi nije čestitao rođendan prvi put u životu. Ljiljana me izbjegava na ulici. Darijo i ja smo mjesecima živjeli kao stranci dok nije otišao kod svojih roditelja.

Ostala sam sama s hrpom novca koji mi ništa ne znači i prazninom koju ne mogu ispuniti.

Ponekad sjedim pred bakinom slikom i pitam se: Je li vrijedilo? Može li išta opravdati izgubljenu porodicu? Da li biste vi drugačije postupili?