Nikad nisam postala supruga: Dan kad sam saznala istinu o Dini i njegovoj majci

“Martina, jesi li sigurna da je ovo ta haljina?” pitala je mama, dok mi je nježno namještala veo. Soba je mirisala na svježe cvijeće, a sestra Ana je već suznih očiju šaputala: “Izgledaš kao princeza.” Srce mi je tuklo od uzbuđenja, ali negdje duboko osjećala sam lagani nemir, onaj isti osjećaj koji me prati kad Dino kasni na naše dogovore ili kad mu mobitel zvoni, a on se naglo povuče u drugu sobu.

“Mama, Dino nije odgovorio na poruku cijelo jutro,” rekla sam tiho, pokušavajući ne pokvariti trenutak. “Ma znaš njega, sigurno je opet s Enesom na poslu ili ga je njegova majka nešto zamolila,” odmahnula je Ana rukom. Ali ja sam znala da nešto nije u redu. Dino nikad ne bi propustio ovako važan dan.

Nisam znala da se u tom trenutku, dok biram vjenčanicu iz snova, moj zaručnik Dino s majkom Sabinom bori protiv ovrhe koja im prijeti da izgube jedini dom. Nisam znala da su već mjesecima skrivali dugove, lažirali osmijehe i uvjeravali me da je sve u redu. Sve što sam znala bilo je da ga volim više od svega i da jedva čekam trenutak kad ću pred Bogom i ljudima reći “da”.

Te večeri, dok sam sjedila u svojoj sobi i gledala slike s probe vjenčanice, Dino mi je napokon poslao poruku: “Moramo razgovarati. Sad.” Srce mi je preskočilo. Uvijek sam se bojala tih riječi. Uvijek su značile da nešto nije kako treba.

Sjeli smo na klupu ispred njegove zgrade. Sabina nas je promatrala kroz prozor, lice joj je bilo blijedo kao zid iza nje. Dino je šutio, a ja sam osjećala kako mi se dlanovi znoje.

“Martina…” počeo je, ali glas mu je zadrhtao. “Ne znam kako da ti kažem… Naša kuća… mogli bismo ostati bez nje. Mama i ja… dugujemo banci više nego što možemo vratiti. Sve smo pokušali sakriti od tebe, nisam htio da brineš prije vjenčanja.”

Osjetila sam kako mi se svijet ruši pod nogama. “Zašto mi nisi rekao? Zar misliš da bih te manje voljela zbog toga? Dino, zar stvarno misliš da bih otišla zbog novca?”

Sabina je izašla iz stana i sjela pored nas. “Martina, dijete, nisam htjela da ti uništim sreću. Znam koliko ti znači ovo vjenčanje… Ali nismo imali izbora. Tvoj otac ima dobar posao, tvoja mama ima stan… Mi nemamo ništa osim ove kuće.”

U meni se miješala ljutnja i tuga. Sjetila sam se svih onih večeri kad sam pitala Dinu zašto je nervozan, a on bi rekao: “Ma ništa, samo posao.” Sjetila sam se Sabine kako mi donosi kolače i smiješi se, dok joj oči govore nešto sasvim drugo.

“Zašto ste mi lagali? Zar stvarno mislite da bih vas ostavila zbog toga? Zar mislite da ljubav znači samo dijeliti lijepe trenutke?”

Dino me pogledao očima punim suza. “Bojali smo se da ćeš otići… Bojali smo se tvoje obitelji. Znaš kakvi su tvoji roditelji – uvijek gledaju tko ima što, tko koliko vrijedi…”

U tom trenutku shvatila sam koliko su duboke rane koje nosimo iz svojih obitelji. Moja mama nikad nije voljela Sabinu jer je iz “siromašne obitelji iz Bosne”, kako bi znala reći na kavi s prijateljicama. Moj otac je uvijek pitao Dinu gdje radi i koliko zarađuje, kao da to određuje njegovu vrijednost.

“Martina, molim te… Ne znam što da radim,” šapnuo je Dino. “Ako izgubimo kuću, mama nema gdje otići. Ja nemam gdje otići. Ne mogu te povesti u neizvjesnost.”

Suze su mi klizile niz lice. “Dino, ja te volim zbog tebe, ne zbog tvoje kuće ili novca! Ali ne mogu živjeti u laži. Ne mogu graditi brak na tajnama i strahu od istine!”

Te noći nisam spavala. Mama me našla ujutro kako sjedim za stolom s crvenim očima. “Što se dogodilo?” pitala je zabrinuto.

“Mama, Dino i njegova mama gube kuću. Lagali su mi mjesecima. Nisam sigurna mogu li mu više vjerovati.” Mama je uzdahnula i sjela pored mene.

“Znaš, Martina… Ljubav nije samo bajka. Ljubav je kad ostaneš uz nekoga i kad je najteže. Ali moraš znati možeš li mu oprostiti što ti nije vjerovao dovoljno da ti kaže istinu.”

Tih dana svi su imali savjete – Ana mi je govorila da ga ostavim jer će me povući na dno; tata je šutio i gledao kroz prozor; prijateljice su slale poruke podrške i ogovaranja u isto vrijeme.

Dino me zvao svaki dan, slao poruke: “Molim te, oprosti mi.” Sabina mi je ostavljala kolače pred vratima s porukom: “Nisam znala kako drugačije.” Osjećala sam se kao da stojim na raskrižju – između ljubavi i povjerenja koje više ne postoji.

Tjedan dana prije vjenčanja otkazala sam sve. Vjenčanica je ostala visjeti u ormaru kao podsjetnik na ono što smo mogli biti. Dino me molio da dođem razgovarati još jednom.

Sjeli smo na istu onu klupu ispred njegove zgrade.

“Martina, znam da sam pogriješio. Znam da sam trebao biti iskren od početka. Ali bojao sam se svega – tvoje obitelji, budućnosti bez sigurnosti… Bojao sam se izgubiti tebe više nego išta na svijetu.”

Pogledala sam ga kroz suze: “Možda si me izgubio upravo zato što nisi vjerovao u mene dovoljno da mi kažeš istinu. Ljubav bez povjerenja ne može preživjeti ni jedan običan dan, a kamoli cijeli život.”

Dino je spustio glavu i šutio.

Danas imam 32 godine. Nikad se nisam udala. Vjenčanica još uvijek visi u ormaru kod mame – bijela kao snijeg koji nikad nije pao na naš zajednički prag.

Ponekad se pitam – jesam li pogriješila što nisam ostala uz njega? Ili sam bila u pravu što nisam pristala na život u laži? Što vi mislite – može li ljubav preživjeti bez povjerenja?