Tri srca, jedan život: Priča iz zagrebačke bolnice
“Ne, ne, ne… ovo nije moguće!” ponavljao sam u sebi dok sam stajao ispred vrata rađaonice, držeći mobitel u znojavoj ruci. Zvuk monitora i povremeni uzdasi iznutra parali su mi srce. Moja supruga Ivana je već satima bila na stolu, a ja sam osjećao kako mi se svaka sekunda urezuje u kosti.
“Gospodine Kovačević?” začula se tiha, ali odlučna doktorica Perković. Pogledala me ravno u oči, a na licu joj se miješala ozbiljnost i nešto što nisam mogao odmah protumačiti. “Imamo iznenađenje za vas. Čestitam, postali ste otac trojki.”
U tom trenutku svijet mi je stao. Osjetio sam kako mi noge klecaju. Trojke? Mi smo došli na porod drugog djeteta! Ivana i ja smo mjesecima planirali kako ćemo Luku pripremiti na dolazak seke, a sada… troje djece odjednom? U Zagrebu, u ovom stanu od 54 kvadrata, s kreditom koji nas guši i roditeljima koji su daleko u Slavoniji?
“Kako je Ivana? Jesu li djeca dobro?” uspio sam izustiti, glasom koji je više zvučao kao šapat nego pitanje.
“Ivana je iscrpljena, ali stabilna. Bebe su rođene prerano, ali borci su. Bit će potrebna posebna njega i inkubatori. Pripremite se na izazove, ali vjerujem da ćete vi to moći,” rekla je doktorica i nježno me potapšala po ramenu.
Sjeo sam na klupu ispred rađaonice i sakrio lice u dlanove. U glavi su mi se rojile slike: tri kolica, tri autosjedalice, tri para pelena, tri puta više brige. Kako ćemo to izdržati? Kako ću ja biti dovoljno dobar otac za njih troje kad se već s Lukom ponekad osjećam izgubljeno?
Telefon mi je zazvonio. Bio je to moj brat Dario iz Osijeka.
“Ej, brate! Jel’ gotovo? Kako je Ivana?”
“Dario… trojke su. Troje djece!”
Na drugoj strani tišina, pa smijeh.
“Ma daj ne zezaj! Ajde reci ozbiljno.”
“Ozbiljno ti kažem. Troje. Ne znam što ću…”
Dario je utihnuo. “Slušaj me dobro. Ako itko može to izdržati, možeš ti. Znaš da nisi sam. Ako treba, dolazim odmah.”
Te riječi su mi bile kao kap vode u pustinji. Ali istovremeno, osjećao sam se kao da tonem u more odgovornosti iz kojeg nema izlaza.
Kad su me pustili da vidim Ivanu, bila je blijeda i iscrpljena, ali oči su joj sjale.
“Jesi li čuo? Tri mala čuda…” šapnula je.
Sjeo sam kraj nje i uhvatio je za ruku.
“Jesam… Ali Ivana, kako ćemo mi ovo? Nemamo ni dovoljno novca ni prostora…”
Pogledala me s blagim osmijehom koji je skrivao umor.
“Znaš što mi je mama uvijek govorila? Bog nikad ne daje više nego što možeš nositi. Nekako ćemo. Zajedno smo jači.”
Te noći nisam spavao. Sjedio sam kraj prozora bolničke sobe i gledao svjetla Zagreba koja su treperila kroz kišu. U meni se miješala panika s ponosom, strah sa zahvalnošću.
Prvi dani bili su kaos. Bebe su ostale u inkubatorima; svaki dan sam trčao između posla i bolnice. Luka je plakao jer nije razumio zašto mama nije doma, a ja nisam znao kako mu objasniti da sada ima tri mala brata ili sestre koje još ne može vidjeti.
Moja majka iz Slavonije došla je pomoći čim je mogla.
“Sinko, sve će to proći. Sjeti se kako smo mi odgajali četvero djece u kući bez kupaonice. Nije bilo lako, ali ljubavi nikad nije falilo,” rekla mi je dok je presvlačila Luku.
Ali problemi su tek počinjali. Banka nam nije htjela odobriti reprogram kredita; Ivana nije imala pravo na puni porodiljni jer joj ugovor nije bio produžen na vrijeme; pelene i adaptirano mlijeko gutali su svaku kunu koju smo imali.
Jedne večeri, dok sam pokušavao uspavati Luku, zazvonio je zvono na vratima. Bila je to susjeda Marija s kata iznad.
“Čula sam što vam se dogodilo… Evo nešto sitno za bebe,” pružila mi je vrećicu s odjećom i igračkama koje su njezina djeca prerasla.
Osjetio sam knedlu u grlu.
“Hvala vam… Ne znam kako da vam se odužim.”
Marija se nasmijala: “Samo vi budite tu za svoju djecu kad narastu. To je najveća zahvalnost.”
Tih dana naučio sam koliko malo treba da čovjeku vratiš vjeru u ljude – jedna vrećica pelena, jedan topli obrok od susjede Ane, jedna poruka podrške od kolege s posla.
Ali bilo je i teških trenutaka – noći kad bi jedno dijete imalo temperaturu, drugo plakalo bez prestanka, a treće odbijalo jesti; kad bi Ivana plakala od umora i osjećaja krivnje što ne može biti sa svakim djetetom jednako; kad bih ja izgubio strpljenje i vikao bez razloga.
Jedne noći, dok sam sjedio na podu dnevne sobe okružen igračkama i praznim bočicama, Ivana mi je prišla tiho i sjela kraj mene.
“Znaš… ponekad mislim da nismo dorasli ovome,” rekla je tiho.
Pogledao sam je i osjetio kako mi suze naviru na oči.
“I ja isto… Ali onda pogledam njih troje kako spavaju i shvatim da nema veće sreće ni veće odgovornosti na svijetu. Možda nismo savršeni roditelji, ali oni nemaju nikog boljeg od nas.”
Zagrlili smo se u tišini koja govori više od tisuću riječi.
Danas, godinu dana kasnije, još uvijek brojimo svaku kunu i svaki sat sna. Ali kad vidim Luku kako pomaže sestrama oko igračaka ili kad čujem prvi smijeh naših trojki – sve brige nestaju barem na trenutak.
Ponekad se pitam: Jesmo li dovoljno jaki za sve ovo? Hoće li nam djeca jednog dana zamjeriti što im nismo mogli pružiti više? Ili će ipak zapamtiti samo ljubav koju smo im dali?