Sve dok ga ne ostavi, neće više dobiti ni kune od nas: Moja borba za kćerku Lejlu
“Ako ga ne ostaviš, Lejla, nećeš više dobiti ni kune od nas!” Damirov glas odjekuje kroz stan kao udarac. Ruke mi drhte dok gledam svoju kćerku kako sjedi na rubu kauča, oči joj crvene, a usne stisnute u tanku crtu. Zrak u dnevnoj sobi je gust od neizrečenih riječi i starih rana.
“Mama, molim te, reci mu…” Lejla šapće, ali ja ne znam što da kažem. Srce mi se cijepa između muža kojeg volim i kćerke koju sam rodila. Damir stoji ispred nas, čeljust zategnuta, lice mu je tvrdo kao kamen. Znam da ga boli, ali ne može shvatiti kako je biti majka.
Sve je počelo prije tri godine, kad se Lejla udala za Adnana. Bio je šarmantan, zgodan, iz dobre sarajevske obitelji. Svi smo vjerovali da će joj pružiti sigurnost i sreću. Ali ubrzo su počeli problemi: Adnan nije mogao zadržati posao, stalno je kasnio s računima, a Lejla je radila dva posla da pokrije stanarinu u Zagrebu. Svaki put kad bi došla kući, bila bi sve tiša, sve manje ona vesela djevojka koju sam znala.
“Mama, on se trudi… Samo mu treba još jedna prilika,” govorila bi mi kroz suze dok sam joj kuhala čaj od kamilice. Ali ja sam znala – trudi se samo kad treba izgovor za još jednu pogrešku.
Damir je bio strpljiv na početku. “Mlada su, proći će ih to,” govorio bi prijateljima u birtiji. Ali kad je Lejla počela tražiti novac svaki mjesec, kad su nam stigle opomene zbog njezinih dugova, Damir je pukao.
Jedne večeri, dok smo sjedili za stolom, Damir je spustio vilicu i pogledao me ravno u oči: “Ne možemo više ovako. Ili će ga ostaviti ili joj više nećemo pomagati.”
“Ali to je naša kćerka!” viknula sam. “Ne možemo je pustiti da propadne!”
“A što ako propadnemo svi?” odgovorio je tiho.
Te noći nisam spavala. Slušala sam kišu kako udara po prozoru i razmišljala o svemu što smo prošli. Sjetila sam se dana kad sam rodila Lejlu u sarajevskoj bolnici pod granatama, kako sam joj obećala da ću je uvijek štititi. Kako sad mogu birati između nje i ostatka obitelji?
Sljedećih tjedana situacija se samo pogoršavala. Adnan je izgubio još jedan posao, Lejla je smršavila deset kila i počela izbjegavati naše pozive. Jednog dana došla je kući s modricom na ruci.
“Pala sam niz stepenice,” rekla je brzo, ali nisam joj povjerovala. Damir je šutio cijelu večer, ali vidjela sam mu suze u očima kad je mislio da ga ne gledam.
Pokušala sam razgovarati s Lejlom nasamo.
“Dušo, moraš otići od njega. Ne možeš ovako živjeti.”
“Mama, on me voli… Samo ima problema sa sobom. Ako ga sad ostavim, što će biti s njim?”
“A što će biti s tobom? S nama?”
Lejla me pogledala kao da prvi put vidi koliko sam stara i umorna.
“Ne znam više tko sam bez njega,” prošaptala je.
Te riječi su me slomile. Kako sam dopustila da moje dijete izgubi sebe zbog nekoga tko je ne zaslužuje?
Damir je postajao sve tvrđi. Počeo je zaključavati novčanik, skrivati kartice. Jedne večeri došao je kući i bacio Lejlino pismo na stol.
“Traži još novca. Kaže da će završiti na ulici ako joj ne pomognemo.”
Pogledala sam ga i znala da moram birati.
Te noći sam sjela uz prozor i napisala pismo Lejli:
“Dušo moja,
Ne mogu ti više slati novac dok si s njim. Znam da te boli, ali još više me boli gledati kako nestaješ pred mojim očima. Kad odlučiš otići, vrata su ti uvijek otvorena. Volim te više od svega na svijetu.
Mama”
Kad je Lejla pročitala pismo, došla je kod nas po prvi put nakon mjesec dana. Bila je blijeda, ali u očima joj se vidjela neka nova odlučnost.
“Zvala sam tetku Azru u Mostaru,” rekla je tiho. “Mogu kod nje dok ne nađem posao. Ostavila sam Adnana.”
Damir ju je zagrlio prvi put nakon dugo vremena. Plakali smo svi zajedno.
Ali ništa više nije bilo isto. Lejla se preselila u Mostar i rijetko dolazi kući. Damir i ja smo udaljeniji nego ikad – on mi zamjera što sam bila preblaga, ja njemu što je bio prestrog.
Ponekad sjedim sama u kuhinji i pitam se: Jesam li mogla drugačije? Jesmo li mogli spasiti našu obitelj bez da izgubimo dio sebe?
Možda vi znate odgovor: Što biste vi učinili na mom mjestu? Koliko daleko biste išli za svoje dijete?