Kuća na raskršću: Priča o nasljedstvu, ljubavi i podjelama
“Znači, sve si već odlučila, a mene nisi ni pitala?” glas mi je drhtao dok sam gledala mamu kako sjedi za kuhinjskim stolom, ruku sklopljenih kao da moli. U zraku je mirisalo na svježe pečeni kruh, ali meni je u grlu stajala knedla.
Mama, Ankica, podigla je pogled. “Ljubice, znaš da je Ivan uvijek bio odgovorniji. On studira u Zagrebu, vraća se za godinu dana, treba mu početak. Kuća je velika, a ti i tvoj muž imate svoj stan.”
Osjetila sam kako mi lice gori. “A što je s Damirom? Zar on nije tvoj unuk? Zar on ne zaslužuje isto?”
Mama je uzdahnula, pogled joj je bio tvrd kao kamen. “Damir… On još ne zna što hoće. Promijenio je tri fakulteta, stalno visi s društvom, ne mogu mu dati kuću dok ne pokaže odgovornost.”
U tom trenutku Damir je ušao u kuhinju, slušalice oko vrata, pogled zbunjen. “O čemu pričate?”
Nisam imala snage reći mu istinu. Mama je šutjela. Damir je sjeo za stol, pogledao nas obje i rekao: “Opet nešto krijete od mene. Uvijek tako.”
Te noći nisam mogla spavati. Suprug Zoran okrenuo se prema meni u krevetu. “Pusti to, Ljubice. Neka mama radi što hoće sa svojom kućom. Mi imamo svoj život.”
Ali nije bilo tako jednostavno. Znam koliko Damiru znači baka Ankica. Odrastao je uz nju, ona ga je čuvala dok sam radila dvostruke smjene u bolnici. Ivan je uvijek bio mirniji, povučeniji, ali Damir… Damir je bio njezin mezimac.
Sutradan sam otišla kod mame sama. Sjela sam nasuprot nje i rekla: “Mama, ovo nije pošteno. Znaš li koliko će ovo povrijediti Damira?”
Ona je samo odmahivala glavom. “Ne možeš ih tretirati isto kad nisu isti. Ivan zaslužuje nagradu za trud. Damir mora naučiti da se u životu ništa ne dobiva bez rada.”
“Ali mama, to nije lekcija, to je kazna!” viknula sam.
U tom trenutku zazvonio joj je mobitel. Bila je to teta Mara iz Mostara. Čula sam kako joj mama šapće: “Ma ništa, mala obiteljska svađa… Znaš kako to ide kad dođe vrijeme za nasljedstvo…”
Nakon tog razgovora osjećala sam se izdano. Kao da sam ja ta koja pravi problem jer želim pravdu među svojom djecom.
Prošli su tjedni, napetost se osjećala u svakom razgovoru. Ivan se javljao iz Zagreba preko WhatsAppa:
“Mama, baka mi piše da će mi dati kuću kad diplomiram. Je li to stvarno?”
Nisam znala što da mu odgovorim.
Damir je postajao sve tiši, povučeniji. Jedne večeri došao je kući kasno, oči su mu bile crvene.
“Mama, jel’ istina da baka daje Ivanu kuću?”
Nisam mogla lagati. Kimnula sam glavom.
Damir je sjeo na pod hodnika i počeo plakati kao dijete.
“Nikad nisam bio dovoljno dobar za vas… Ni za baku… Ni za tebe…”
Suze su mi navrle na oči. Sjela sam pored njega i zagrlila ga.
“Nije istina, sine… Samo… Baka ima svoje razloge… Ali ja te volim najviše na svijetu!”
“To nije dovoljno!” viknuo je i otrčao u svoju sobu.
Zoran me kasnije grlio i šaptao: “Proći će ga to… Mladi su osjetljivi…”
Ali ja sam znala da ovo nije prolazno.
Jednog dana mama me nazvala:
“Ljubice, možeš li doći? Moramo razgovarati svi zajedno.”
Došla sam s Damirom i Zoranom. Ivan je bio na videopozivu iz Zagreba.
Mama je sjela pred nas i rekla:
“Znam da ste svi ljuti na mene. Ali ja želim najbolje za vas. Ivan će dobiti kuću kad diplomira, ali Damiru ću ostaviti štednju koju sam godinama skupljala za njega. Nije puno, ali neka ima svoj početak kad se odluči što želi u životu.”
Damir nije rekao ništa. Samo je ustao i izašao iz kuće.
Ivan je šutio na ekranu.
Ja sam gledala mamu i pitala: “Jesi li sigurna da ovo neće uništiti našu obitelj? Jesi li sigurna da si pravedna?”
Mama me pogledala suznih očiju: “Nekad moraš birati ono što misliš da je najbolje, čak i kad boli sve oko tebe.”
Dani su prolazili, odnosi su ostali zategnuti. Damir se sve više udaljavao od svih nas. Ivan se rijetko javljao.
Jedne večeri sjela sam sama u kuhinji i gledala stare slike djece kako se igraju u dvorištu bakine kuće.
Pitala sam se: Jesam li ja zakazala kao majka jer nisam uspjela zaštititi svoje sinove od nepravde? Ili možda griješim što tražim jednakost tamo gdje ona ne postoji?
Možda vi znate odgovor: Što biste vi učinili na mom mjestu? Je li važnije biti pravedan ili slijediti srce?