Kuća podijeljena na pola: Kad zet postane neprijatelj
“Ne možeš mi to napraviti, Zorane! I ja sam ulagao u tu kuću!” Damirov glas odjekivao je hodnikom, dok su Ana i ja stajali kao ukopani. Bilo je kasno navečer, a kiša je lupkala po prozorima naše kuće u predgrađu Sarajeva. Nikada nisam volio sukobe, ali sada sam osjećao kako mi krv vrije.
“Damire, nisi ti ništa ulagao što nisi morao! Sve što si napravio bilo je iz koristi!” Ana je drhtala, ali nije popuštala. Gledao sam svoju kćerku i pitao se gdje je nestala ona vesela djevojčica koju sam štitio cijeli život. Sad je predamnom stajala žena slomljenog srca, ali i tvrdoglava kao ja.
Sve je počelo prije pet godina kad smo odlučili renovirati staru kuću koju sam naslijedio od oca. Htio sam da Ana ima siguran dom, mjesto gdje će odgajati djecu i osjećati se voljeno. Damir je tada bio mlad, ambiciozan i činilo se – dobar čovjek. “Zorane, ja ću pomoći oko svega!” govorio je dok smo zajedno miješali beton i nosili cigle. Nisam tada mogao znati da će svaki njegov čavao kasnije biti upisan kao dokaz protiv mene.
Nakon razvoda, sve se promijenilo. Damir je postao hladan, proračunat. Počeo je slati poruke: “Imam pravo na pola kuće. Imam račune, slike, svjedoke.” Ana je plakala noćima, a ja sam osjećao nemoć kakvu nisam poznavao. Moja supruga Vesna pokušavala je smiriti situaciju: “Zorane, pusti pravnike neka rade svoje. Ne možemo više živjeti u ovom stresu.”
Ali kako pustiti? Kako gledati kako ti netko otima ono što si gradio cijeli život? Kako objasniti unucima zašto više ne mogu trčati po dvorištu koje su voljeli? Najgore od svega bilo je to što su susjedi počeli šaptati. “Jesi čuo za Zorana? Zet mu uzima pola kuće!” U malom mjestu glasine su brže od vjetra.
Jedne večeri, dok smo sjedili za stolom, Ana je tiho rekla: “Tata, možda bi bilo najbolje da mu damo što traži. Ne mogu više ovako.” Pogledao sam je s nevjericom. “Ana, to nije samo tvoja kuća. To je naš dom! Tvoj djed ju je gradio golim rukama! Zar ćeš mu to samo tako dati?”
Suze su joj potekle niz lice. “Ne mogu više gledati kako se svi svađamo zbog zidova i prozora. Djeca su mi nervozna, ne spavaju noćima. Damir prijeti sudom…”
Te noći nisam spavao. Gledao sam stare fotografije – Ana na biciklu ispred kuće, Vesna u vrtu, ja s lopatom u ruci. Sve te uspomene sada su bile ugrožene zbog papira i računa koje je Damir skupljao kao oružje protiv nas.
Sutradan sam otišao kod advokata. “Gospodine Zorane, zakon kaže da ako nema ugovora ili dokaza o vlasništvu, sve što je zajednički ulagano može biti predmet podjele.” Osjećao sam se kao da mi netko reže komad srca.
Vratio sam se kući i zatekao Vesnu kako pakuje stare stvari u kutije. “Šta radiš?” pitao sam.
“Pripremam se na najgore. Ako sud presudi u Damirovu korist, možda ćemo morati otići iz ove kuće.”
Tada sam prvi put osjetio pravi bijes prema Damiru. Nije mi bilo žao novca ni zidova – bilo mi je žao što nam netko može uzeti mir, sigurnost i uspomene.
Dani su prolazili u napetosti. Djeca su izbjegavala dvorište, Ana je šutjela satima, a Vesna je postala sjena žene koju sam poznavao. Jednog dana došao je poštar s pismom – sudski poziv. Damir nas tuži za pola kuće.
Te večeri okupili smo se svi za stolom. “Djeco,” rekao sam unucima, “možda ćemo morati preseliti neko vrijeme.” Najmlađa, Emina, pogledala me velikim očima: “Djede, zašto nas tata ne voli više?”
Nisam imao odgovor.
Sutradan me nazvao brat Ivan iz Zagreba: “Zorane, dođi kod mene dok se sve ne riješi. Znaš da imaš gdje biti.” Ali kako ostaviti sve ovo? Kako otići iz doma koji si gradio godinama?
Na dan ročišta Ana i ja smo sjedili u sudnici dok je Damir hladno iznosio svoje zahtjeve. Gledao sam ga i pitao se gdje je nestao onaj mladić kojeg sam nekad zvao sinom.
Sudac je bio jasan: “Bez pisanih ugovora teško ćete dokazati vlasništvo nad cijelom kućom.” Osjećao sam kako mi se svijet ruši.
Nakon ročišta Ana me zagrlila: “Tata, oprosti što si morao prolaziti kroz ovo zbog mene.”
“Nisi ti kriva,” rekao sam tiho. “Krivi smo svi što smo vjerovali da ljubav može biti jača od papira i zakona.”
Danas sjedim na klupi ispred kuće koja možda više neće biti naša i pitam se – vrijedi li išta više od mira u obitelji? Je li moguće sačuvati dom kad te vlastita krv povrijedi najviše?
Možda ste i vi prošli kroz nešto slično… Što biste vi učinili na mom mjestu? Je li pravda uvijek na strani zakona ili srca?