Prodala sam dom za sina – i izgubila sve

“Dario! Gdje su novci?” viknula sam kroz suze, držeći u ruci izvod s banke na kojem je crvenim slovima stajalo: 0,00 kn. Srce mi je tuklo kao ludo, a zidovi malog stana u kojem smo sada živjeli činili su se još manjima, još hladnijima. Dario je sjedio za stolom, pogleda prikovanog za pod, šutio je. U tom trenutku, sve što sam osjećala bila je bol – ona vrsta boli koja para dušu i ostavlja te bez daha.

Nikada nisam mislila da ću doći do ovoga. Da ću prodati kuću u kojoj sam odrasla, u kojoj sam s mužem Zoranom podizala našu djecu, samo da bih spasila sina od dugova. “Mama, kunem ti se, ovo je zadnji put. Samo mi pomozi još jednom, molim te…” govorio je tada Dario, a ja sam mu vjerovala. Jer majka uvijek vjeruje svom djetetu, zar ne?

Sjećam se dana kad sam predala ključeve novim vlasnicima. Stajala sam na pragu, gledala u prazne sobe i osjećala kako mi se život raspada pod nogama. Susjeda Marija me zagrlila: “Jadranka, sigurna si da ovo želiš?” Nisam željela. Ali nisam znala što drugo učiniti.

Prvih nekoliko tjedana nakon prodaje kuće živjeli smo kod moje sestre Vesne u Novom Zagrebu. Vesna je bila skeptična od početka. “Znaš ti dobro kakav je Dario. On ne zna stati kad krene nizbrdo.” Nisam htjela slušati. Branila sam ga pred svima – pred Zoranom, pred Vesnom, čak i pred samom sobom.

Ali onda su počeli dolaziti pozivi. Prvo iz kladionice na Trešnjevci, pa iz još jedne u Dubravi. “Vaš sin ima dugove kod nas, gospođo Jadranka. Ako ne plati…” Prijetnje su bile tihe, ali jasne. Dario je nestajao po cijele dane, vraćao se kasno noću, mirisao na alkohol i dim cigareta. Kad bih ga pitala gdje je bio, samo bi odmahnuo rukom: “Ne brini, mama, sve će biti u redu.”

Jedne večeri, dok sam sjedila sama u kuhinji, Zoran me nazvao iz Njemačke. Otišao je raditi prije dvije godine da bismo mogli preživjeti. “Jadranka, ne mogu više slati novce svaki mjesec. I meni je teško ovdje…” Glas mu je bio umoran, slomljen.

Te noći nisam spavala. Gledala sam u strop i pitala se gdje sam pogriješila kao majka. Jesam li ga previše voljela? Jesam li mu previše praštala?

Kad sam napokon skupila hrabrost i suočila Darija s istinom, nije bilo više laži koje bi nas mogle spasiti.

“Mama… nisam mogao stati. Svaki put kad bih izgubio, mislio sam da ću idući put vratiti sve. Nisam htio da ovako završi…”

Plakala sam pred njim prvi put otkad je bio dijete. Onaj isti dječak koji mi je donosio cvijeće iz parka sada je bio stranac kojeg nisam prepoznavala.

Vesna me gledala s tugom i ljutnjom: “Jadranka, moraš ga pustiti da padne na dno. Nisi ti kriva za njegove izbore.” Ali kako pustiti vlastito dijete? Kako okrenuti leđa nekome koga si nosio pod srcem?

Dani su prolazili sporo. Dario je nestajao iz stana sve češće. Jednog jutra pronašla sam ga kako spava na klupi ispred zgrade. Bio je blijed, iscrpljen, ruke su mu drhtale.

“Mama… oprosti mi…” šapnuo je.

Tada sam shvatila da više nemam što dati – ni njemu ni sebi. Novca više nije bilo, dom je nestao, a obitelj se raspadala pred mojim očima.

Zoran se vratio iz Njemačke kad je čuo što se dogodilo. Sjedili smo svi troje za stolom u Vesninom stanu.

“Dario, ili ideš na liječenje ili izlaziš iz ovog stana!” Zoranov glas bio je čvrst kao nikad prije.

Dario je šutio dugo, a onda samo ustao i otišao bez riječi.

Nisam znala hoću li ga ikada više vidjeti.

Prošlo je nekoliko mjeseci otkako smo ostali sami. Ponekad dobijem poruku od Darija – kratku, bez puno riječi: “Dobro sam.” Ne znam gdje je ni kako živi.

Svaku večer sjedim uz prozor i gledam svjetla grada koja trepere u daljini. Pitam se jesam li mogla nešto promijeniti. Jesam li trebala biti stroža? Ili nježnija? Gdje završava majčinska ljubav i počinje granica iza koje više ne smijemo ići?

Možda ste vi mudriji od mene. Možda biste vi znali kad treba reći: dosta je. Recite mi – postoji li trenutak kad majka smije prestati spašavati svoje dijete?