Kad ti vlastiti sin uzme sve – Ispovijest jedne majke iz Sarajeva

“Ne mogu vjerovati da si mi to napravio, Adnane! Ja sam ti majka!” – moj glas je drhtao dok sam stajala na pragu stana koji sam gradila cijeli život. Adnan je stajao ispred mene, spuštenih očiju, ali nije bilo ni trunke kajanja u njegovom držanju. “Mama, već smo pričali o ovome. Ti si sama potpisala papire. Sad je stan moj. Treba mi za Lejlu i djecu. Ti možeš kod tetke Senade dok se ne snađeš.”

U tom trenutku, kao da mi je netko istrgnuo srce iz grudi. Sve što sam radila, radila sam za njega. Nakon što mi je muž poginuo na Ilidži ’93., Adnan je bio moj jedini razlog da ustanem svakog jutra. Radila sam dva posla, čistila po školama i prodavala povrće na pijaci, samo da njemu ništa ne fali. Nikad nisam mislila da će doći dan kad ću moliti vlastito dijete za krov nad glavom.

Sjedila sam na klupi ispred zgrade, držeći u ruci staru torbu s nekoliko komada odjeće i fotografijom nas dvoje iz 1998., kad je još bio dječak s razbarušenom kosom i osmijehom koji je mogao rastopiti led na Miljacki. Sada je taj osmijeh nestao, a umjesto njega ostala je hladnoća koju nisam znala prepoznati.

Tetka Senada me dočekala raširenih ruku, ali i ona je imala svojih briga. “Ajša, znaš da te volim kao sestru, ali znaš i da je moj muž bolestan, a djeca nezaposlena… Ne mogu te dugo držati ovdje.” Klimnula sam glavom, osjećajući kako mi se suze slijevaju niz obraze. “Znam, Senada. Samo dok ne smislim šta dalje.”

Noći su bile najteže. Ležala sam na kauču u dnevnoj sobi, slušajući kako Senadin muž kašlje u drugoj sobi i kako tetka šapuće s kćerkom o tome koliko će me još moći trpjeti. Nisam im zamjerala – svako ima svojih problema. Ali nisam mogla prestati misliti o Adnanu. Šta ga je natjeralo da me ovako odbaci? Je li to Lejla? Je li ga ona nagovorila? Ili sam ja negdje pogriješila kao majka?

Jednog jutra odlučila sam otići do Centra za socijalni rad. “Gospođo Ajša, vi ste potpisali darovni ugovor. Pravno gledano, vaš sin ima pravo na stan. Možemo pokušati razgovarati s njim, ali…” Socijalna radnica me gledala s razumijevanjem, ali i nemoći. “Znam”, odgovorila sam tiho. “Samo… nisam mislila da će mi dijete ovo napraviti.”

Dani su prolazili sporo, svaki isti kao prethodni. Počela sam volontirati u lokalnoj kuhinji za siromašne – barem sam tamo osjećala da vrijedim nešto, da mogu pomoći drugima. Upoznala sam Fikretu, ženu iz Grbavice koja je također ostala bez doma nakon što su joj djeca prodala stan bez njenog znanja. “Nisi ti jedina, Ajša”, rekla mi je jednom dok smo rezale krompir za ručak. “Danas djeca gledaju samo sebe. Mi smo im služile dok smo bile potrebne – sad smo teret.”

Te riječi su me zaboljele više nego što bih htjela priznati. Jesmo li stvarno postale teret? Sjećam se dana kad je Adnan prvi put pao s bicikla i plakao na sav glas – tada sam mu bila sve na svijetu. Sada sam bila samo problem koji treba riješiti.

Jedne večeri, dok sam sjedila sama u parku ispod Trebevića, odlučila sam nazvati Adnana posljednji put. “Adnane, sine… Samo želim da znaš da te volim, bez obzira na sve.” S druge strane je bila tišina, a onda hladan glas: “Mama, molim te nemoj više zvati. Imam svoju porodicu sada.” Prekinuo je vezu.

Te noći nisam spavala. Gledala sam u strop i pitala se gdje sam pogriješila. Jesam li ga previše voljela? Jesam li mu previše dala? Ili premalo? Ujutro sam odlučila – neću više čekati da me netko spasi.

Prijavila sam se za posao čistačice u jednoj školi na Bistriku. Ravnateljica me gledala sumnjičavo: “Znate li vi koliko je ovo težak posao za vaše godine?” Samo sam klimnula: “Znam, ali moram od nečega živjeti.” Prvi dani su bili užasno naporni – leđa su me boljela, ruke pucale od deterdženata, ali osjećala sam se živo prvi put nakon dugo vremena.

Polako sam počela skupljati novac za malu sobicu u podrumu jedne stare kuće na Marijin Dvoru. Nije bilo luksuzno – vlaga je ulazila kroz zidove, a prozor je gledao na kontejner – ali bilo je moje.

S vremenom su mi ljudi iz škole postali druga obitelj. Djeca su me zvala “teta Ajša”, donosila mi kekse i crtala srca na ploči kad bi završili s nastavom. Jednog dana ravnateljica mi je prišla: “Ajša, vidim koliko ste predani. Ako vam treba pomoć ili razgovor… tu smo.” Osjetila sam kako mi se srce topi od zahvalnosti.

Nisam više imala sina koji bi mi rekao “dobro jutro” ili unuke koji bi mi potrčali u zagrljaj, ali imala sam nešto drugo – osjećaj da vrijedim i da mogu preživjeti sve što život baci pred mene.

Ponekad prođem pored stare zgrade i pogledam prema prozoru svog bivšeg stana. Ne osjećam više bijes – samo tugu i žaljenje što ljubav nije bila dovoljna da nas zadrži zajedno.

Možda će jednog dana Adnan shvatiti što je izgubio. Možda neće nikada.

Ali ja znam jedno: nisam prestala biti majka ni onda kad su mi uzeli sve.

Pitam vas – što biste vi učinili na mom mjestu? Je li moguće oprostiti ovakvu izdaju ili je bolje krenuti dalje bez osvrtanja?