Odbijena kao pokvaren predmet: Priča Milice iz doma i žene koja nije mogla da je zaboravi

“Zašto me opet vraćate? Nisam ja pokvarena lutka!” vrištala sam, držeći se za vrata automobila, dok su me teta Mira i vozač iz Centra za socijalni rad pokušavali izvući van. Sjećam se tog dana kao da je jučer bio, iako je prošlo već petnaest godina. Kiša je padala po blatnjavom dvorištu doma u Osijeku, a ja sam znala da me opet ostavljaju. Drugi put. Prvi put sam imala sedam godina, drugi put deset. Svaki put kad bi me neka obitelj uzela, nadala sam se da je to to, da ću napokon imati svoj krevet, svoju šalicu za čaj, nekoga tko će me buditi za školu. Ali svaki put bi me vratili. Kao pokvaren predmet.

Jelena je bila drugačija. Bila je mlada žena iz Slavonskog Broda, učiteljica u osnovnoj školi. Prvi put kad me vidjela, donijela mi je čokoladu i knjigu bajki. “Znaš li čitati?” pitala me tiho. Klimnula sam glavom i stisnula knjigu uz prsa kao da mi je život o njoj ovisio. Jelena je bila nježna, strpljiva, uvijek nasmijana. Kad me uzela u svoju kuću, prvi put sam imala osjećaj da pripadam negdje. Imala sam sobu s rozim zavjesama i plišanog medu na krevetu. Navečer bi mi čitala priče i češkala kosu dok ne zaspim.

Ali život nije bajka. Jelenin muž, Ivan, nije mogao imati djecu. Bio je grub čovjek, često nervozan zbog posla i novca. Jedne večeri, dok sam crtala za stolom, čula sam kako viče na Jelenu: “Nisam ja potpisao za ovo! Nisam ja kriv što ne možemo imati svoje dijete! Neću tuđe probleme u svojoj kući!” Jelena je plakala, a ja sam se sakrila ispod stola. Sljedećih dana atmosfera je bila ledena. Ivan me ignorirao, a Jelena je pokušavala sve popraviti.

Jednog jutra, dok sam doručkovala, Ivan je bacio moju šalicu na pod. “Dosta mi je! Sutra ideš nazad!” viknuo je. Jelena ga je molila: “Ivane, molim te, ona nije kriva…” Ali ništa nije pomoglo. Sutradan su došli iz Centra i opet me vratili u dom.

U domu su djeca šaptala o meni: “Ona ti je ona što su je dva puta vratili…” Osjećala sam se kao da sam prokleta. Teta Mira mi je jednom rekla: “Nije do tebe, Milice, ljudi su sebični.” Ali nisam joj vjerovala. Mislila sam da nešto sa mnom nije u redu.

Godine su prolazile. Učila sam dobro, čitala puno knjiga i sanjala o tome da jednog dana budem učiteljica kao Jelena. Povremeno bi mi slala pisma ili paketiće s čokoladom i knjigama. Pisala bi: “Nisi sama. Volim te.” Ali nikad više nije mogla doći po mene. Ivan ju je ostavio zbog druge žene, a ona se preselila kod roditelja u Dalmaciju.

Kad sam napunila osamnaest godina, morala sam napustiti dom. Dobila sam mali stan od grada u Novom Zagrebu i posao spremačice u školi. Prve noći nisam mogla spavati od tišine i straha. Sjećanja na dom i odbacivanje nisu nestajala. Ljudi su me gledali s podozrenjem kad bih rekla da nemam obitelj.

Jednog dana dobila sam pismo bez povratne adrese. Prepoznala sam rukopis: “Draga Milice, znam da ti nisam mogla dati dom kakav si zaslužila, ali nikad te nisam prestala voljeti. Ako ikad poželiš razgovarati ili doći kod mene na more, vrata su ti uvijek otvorena. Tvoja Jelena.”

Plakala sam satima držeći to pismo uz srce. U meni se miješala tuga zbog svega što sam prošla i nada da možda ipak nisam potpuno sama na svijetu.

Godinama kasnije radila sam kao pomoćnica u knjižnici i upisala večernju školu za odrasle. Jednog dana u knjižnicu je ušla žena s osmijehom koji nikad ne bih zaboravila – Jelena. Zagrlila me tako snažno da su mi sve godine boli isplivale na površinu.

“Oprosti mi što te nisam mogla spasiti,” šaptala je kroz suze.

“Nisi ti kriva… Kriv je svijet koji ne zna što znači biti dijete bez doma,” odgovorila sam.

Danas imam trideset godina i radim s djecom iz doma kao volonterka. Pokušavam im biti ono što je Jelena bila meni – netko tko nikad ne odustaje od njih.

Ponekad se pitam: Koliko nas još hoda ovim ulicama s osjećajem da smo pokvareni predmeti koje nitko ne želi? I koliko nas još može pronaći nekoga tko će nas voljeti unatoč svemu?