Kad tišina vrišti: Noć kad se moja obitelj raspala i ponovno rodila
“Zašto opet plače? Zar ne možeš barem jednom noć prespavati bez da me budiš?” povikao sam, glasom koji nisam prepoznao kao svoj. Lejla je jecala u krevetiću, a Amra je stajala pored nje, iscrpljena, s podočnjacima koji su joj prekrivali pola lica. Pogledala me onako kako te pogleda netko tko više nema snage ni za ljutnju ni za suze.
“Nije ona kriva, Adnane. Beba je. Treba nas oboje,” šapnula je, ali ja sam već bio na rubu živaca. U tom trenutku, tišina između nas bila je glasnija od bilo kojeg plača. Osjetio sam kako mi srce lupa u grudima, kako mi ruke drhte od nemoći i bijesa. Nisam znao što više boli: Lejlino plakanje ili Amrina šutnja.
Tog dana sam prvi put izgovorio riječi koje su mi kasnije odzvanjale u glavi kao kletva: “Možda bi bilo bolje da odeš kod svoje majke u Sarajevo. Možda ćeš tamo imati više mira. I ti i Lejla.”
Amra me gledala nekoliko sekundi, kao da pokušava shvatiti jesam li ozbiljan. Onda je samo klimnula glavom. “Dobro. Ako misliš da je to najbolje.”
Nisam znao što očekujem. Možda da će se predomisliti, možda da će me zagrliti i reći da ćemo sve izdržati zajedno. Umjesto toga, počela je tiho pakirati stvari. Lejla je još uvijek plakala, ali sada mi se činilo da plače i zbog mene.
Sutradan su otišle. Stan je bio prazan, a tišina koju sam toliko želio sada me gušila. Prvi put nakon dugo vremena, nisam mogao zaspati. Gledao sam u strop i slušao vlastite misli kako urlaju: “Što si to napravio?”
Narednih dana pokušavao sam živjeti kao prije. Posao u banci, kava s kolegom Ivanom, povremeni odlazak na utakmicu Dinama s bratom Davorom. Ali ništa nije bilo isto. Ljudi su pričali oko mene, ali ja sam bio odsutan. Kad bih navečer došao kući, dočekala bi me hladna soba i miris Amrine kreme za ruke na jastuku.
Jedne večeri nazvala me Amra. “Lejla ima temperaturu. Ne spava već treću noć. Mama pomaže koliko može, ali…”
Osjetio sam knedlu u grlu. “Hoćeš da dođem?” pitao sam tiho.
“Ne znam… Možda je bolje da ostanemo još malo ovdje. Ti si ionako umoran od svega…”
Nisam imao snage reći ništa više osim: “Javi ako što treba.”
Tako su prolazili tjedni. Svaki dan sam mislio da ću nazvati, otići po njih, reći Amri da mi nedostaje, da mi nedostaje Lejlin smijeh i čak njezin plač. Ali svaki put bih odustao u zadnji čas. Bojao sam se priznati koliko sam slab.
Jedne subote došao sam kod roditelja na ručak. Majka je postavila tanjure i pogledala me ispod obrva: “Adnane, kad ćeš vratiti Amru i malu? Što si to napravio od svog života?”
Otac je samo šutio i gledao kroz prozor.
“Ne razumiješ, mama… Nisam više mogao izdržati taj pritisak. Svaku noć isto… Plač, umor, posao… Kao da sam nestao iz vlastitog života!”
Majka je uzdahnula: “Svi smo mi to prošli. Ali obitelj nije nešto što se odbacuje kad postane teško. Sjeti se toga dok još nije kasno.”
Te noći nisam mogao zaspati. Ustao sam i otvorio album sa slikama s vjenčanja. Amra se smijala onim svojim osmijehom zbog kojeg sam je zavolio još na fakultetu u Zagrebu. Lejla je bila tek san u našim očima.
Sljedećeg jutra odlučio sam otići u Sarajevo. Vozio sam satima kroz kišu, razmišljajući o svemu što smo prošli – o selidbi iz Mostara u Zagreb zbog mog posla, o Amrinoj samoći dok sam ja radio prekovremeno, o tome kako nikad nisam pitao kako se ona osjeća daleko od svojih.
Kad sam stigao pred vrata njene majke, srce mi je tuklo kao ludo. Otvorila mi je Lejlina nana, Senada.
“Adnane… Nisi ih dugo zvao,” rekla je tiho.
“Znam… Došao sam vidjeti Lejlu i Amru. Mogu li?”
Uvela me u dnevnu sobu gdje je Lejla spavala na kauču, a Amra sjedila pored nje s knjigom u ruci.
Pogledala me bez riječi.
“Došao sam… jer ne mogu više bez vas,” rekao sam iskreno.
Amra je šutjela nekoliko trenutaka pa upitala: “Znaš li zašto smo otišle?”
“Zato što sam bio kukavica,” priznao sam.
Suze su joj krenule niz lice. “Nisi ti loš čovjek, Adnane. Samo si zaboravio da nisi sam u svemu ovome. I ja sam zaboravila reći ti koliko mi trebaš.”
Lejla se probudila i pružila ruke prema meni. Prvi put nakon dugo vremena osjetio sam da možda ipak ima nade za nas.
Vratili smo se zajedno u Zagreb nekoliko dana kasnije. Nije bilo lako – problemi nisu nestali preko noći. Naučio sam slušati Amru, naučio sam pitati kako je i priznati kad ne mogu više sam.
Danas znam: tišina može biti najglasniji krik za pomoć.
Ponekad se pitam – koliko nas šuti dok ne bude prekasno? Koliko brakova pukne jer nismo naučili govoriti o svojim slabostima? Možda će netko pročitati moju priču i prije nego što ode – pokušati još jednom razgovarati.