Kad sam zamolila svekrvu za pomoć, a ona izabrala sebe: Priča o razočaranju i obiteljskim granicama
“Ne mogu, Amra. Imam dogovor s prijateljicama. Znaš da su mi te kave važne.” Glas moje svekrve, Jasne, odzvanjao mi je u ušima dok sam stajala u hodniku, držeći mobitel u ruci. Kiša je lupala po prozoru, a moji blizanci, Lejla i Dino, plakali su jer su se posvađali oko igračke. Osjećala sam kako mi srce tone. Nisam često tražila pomoć, ali tog dana sam morala na hitan pregled zbog sumnje na upalu pluća. Nisam imala koga drugog.
“Ali, Jasna, stvarno mi je važno… Ne mogu ih povesti sa sobom, a Haris radi do kasno. Samo sat-dva…” pokušala sam još jednom, glas mi je drhtao.
“Amra, rekla sam ti. I ja imam svoj život. Nisam ja vaša dadilja!” prekinula me i spustila slušalicu.
Stajala sam nepomično nekoliko trenutaka, osjećajući kako mi suze naviru na oči. Djeca su me povukla za rukav: “Mama, hoće li baka doći?”
“Neće, dušo. Baka ima druge planove danas,” uspjela sam izustiti, pokušavajući sakriti razočaranje.
Te večeri, kad se Haris vratio kući, ispričala sam mu što se dogodilo. Slušao me šutke, lice mu je bilo napeto.
“Znaš kakva je moja mama. Ne voli kad je netko pritišće,” rekao je tiho.
“Ali Harise, nije stvar u tome da je pritišćem! Samo sam jednom zamolila za pomoć. Zar nije normalno da baka uskoči kad je hitno? Zar nije to obitelj?”
On je slegnuo ramenima: “Možda si previše očekivala. Ona nikad nije bila tip koji se žrtvuje za druge.”
Te riječi su me zaboljele više nego što sam očekivala. U meni se miješalo razočaranje i ljutnja – ne samo na Jasnu, već i na Harisa što nije stao uz mene.
Sljedećih dana osjećala sam se kao da hodam kroz maglu. Djeca su stalno pitala za baku. Nisam im znala objasniti zašto ona ne dolazi. Počela sam preispitivati sve – jesam li previše tražila? Jesam li loša snaha jer sam očekivala podršku?
Sjetila sam se svih onih puta kad sam dolazila Jasni s kolačima za rođendan, kad sam joj pomagala čistiti stan pred Bajram, kad sam joj čuvala mačku dok je bila na moru. Uvijek sam željela da nas prihvati kao svoju obitelj. Ali ona je uvijek držala distancu – ljubazna, ali hladna.
Jedne subote srele smo se na tržnici. Prišla mi je s osmijehom: “Amra, kako su djeca? Neka dođu kod mene kad budem imala vremena.”
Osjetila sam knedlu u grlu. “Dobro su. Pitala su za vas… Bila su tužna što niste mogli doći prošli tjedan.”
Nije odgovorila na to. Umjesto toga, počela je pričati o novoj frizuri koju planira napraviti.
Te večeri sjela sam s Harisom za kuhinjski stol dok su djeca spavala.
“Znaš što me boli? Ne to što mi nije pomogla – nego što joj nije ni žao zbog toga. Kao da smo joj teret, a ne obitelj,” rekla sam tiho.
Haris je uzdahnuo: “Možda ona jednostavno ne zna drugačije. Moja mama nikad nije imala puno topline ni prema meni ni prema tati…”
“Ali zar to znači da ja moram prihvatiti takvo ponašanje? Da naša djeca rastu misleći da je normalno da baka nema vremena za njih?”
Nakon tog razgovora odlučila sam povući crtu. Prestala sam inicirati susrete s Jasnom. Ako bi pitala za djecu, odgovorila bih kratko i ljubazno, ali više nisam nudila ni sebe ni njih kao rješenje za njezinu usamljenost.
Prošlo je nekoliko mjeseci. Djeca su se navikla da baka dolazi samo kad njoj odgovara. Ja sam naučila tražiti pomoć drugdje – kod prijateljica, susjede Mirele koja ima troje djece i uvijek spremno uskoči kad zatreba.
Ali rana u meni ostala je otvorena. Svaki put kad bih vidjela druge bake kako vode unuke u park ili ih čuvaju dok roditelji rade, osjetila bih zavist i tugu.
Jednog dana Lejla me pitala: “Mama, zašto baka ne voli biti s nama kao baka od Eme?”
Nisam znala što reći. Zagrlila sam je i šapnula: “Baka te voli na svoj način, ali nekad ljudi ne znaju pokazati ljubav kako bismo mi željeli.”
Te večeri dugo nisam mogla zaspati. Razmišljala sam o granicama u obitelji – gdje prestaje dužnost, a počinje sebičnost? Jesmo li svi mi zarobljeni u svojim očekivanjima i razočaranjima?
Ponekad se pitam: Može li obitelj opstati bez uzajamne podrške ili smo svi samo slučajni prolaznici jedni drugima? Što vi mislite – gdje povući crtu između svojih potreba i tuđe slobode?