„Od danas i ona živi s nama…” – Moja borba za vlastite granice u bosansko-hrvatskoj obitelji
„Ajla, molim te, nemoj se ljutiti, ali od danas i Lejla s djecom ostaje kod vas…“
Te riječi su mi odzvanjale u glavi dok sam gledala kroz prozor, promatrajući kako kiša neumorno udara po limenom krovu naše male kuhinje u Sarajevu. Svekrva je stajala iza mene, ruku sklopljenih kao da moli, ali njen pogled nije dopuštao raspravu. Lejla, mužova sestra, već je stajala na hodniku s tri uplakana djeteta i dvije torbe. Nisam stigla ni pitati zašto, ni kako, ni dokad. Samo sam osjetila kako mi se srce steže, a vlastiti dom postaje tijesan kao tuđa košulja.
„Ali mama, gdje ćemo svi stati?“, pokušala sam tiho, dok je moj muž Dino šutio, gledajući u pod. Znao je da će svaka riječ biti uzaludna. U našoj obitelji, ono što svekrva kaže – to se ne dovodi u pitanje.
Lejla je bila u suzama. Njen muž, Emir, otišao je s drugom ženom, ostavljajući je bez igdje ikoga. Djeca su bila preplašena i gladna. Nisam imala srca reći ‘ne’, ali nisam ni znala kako ću izdržati.
Prvih dana svi smo pokušavali biti ljubazni. Djeca su trčala po stanu, razbacivala igračke, a Lejla je sjedila za stolom i gledala u prazno. Dino je radio do kasno, a ja sam kuhala za sedam osoba, prala rublje, čistila… Svekrva je dolazila svaki dan s novim savjetima: „Ajla, djeca ne smiju jesti toliko slatkiša!“, „Ajla, Lejli treba više pomoći!“, „Ajla, ti si domaćica, tvoja je dužnost da sve bude na svom mjestu.“
Navečer bih plakala u kupaonici, tiho da me nitko ne čuje. Osjećala sam se kao gost u vlastitom domu. Dino je bio između dvije vatre – mene i svoje majke. Ponekad bi me zagrlio i šapnuo: „Izdrži još malo, proći će…“ Ali dani su prolazili, a ništa se nije mijenjalo.
Jednog jutra, dok sam spremala doručak, Lejla mi je prišla:
„Ajla, možeš li danas pokupiti djecu iz škole? Moram do Centra za socijalni rad.“
Pogledala sam je umorno: „Lejla, imam i ja posao…“
„Ali ti radiš od kuće!“, odgovorila je kao da je to ništa.
U tom trenutku osjetila sam kako mi nešto puca iznutra. Nisam više imala snage biti dobra snaha, dobra supruga, dobra domaćica. Počela sam gubiti sebe.
Navečer sam sjela s Dinom.
„Dino, ne mogu više ovako. Osjećam se kao sluškinja u vlastitoj kući. Nitko me ništa ne pita – samo očekuju da sve podnesem.“
Dino je uzdahnuo: „Znam… Ali što da radimo? Lejla nema gdje… Mama bi poludjela kad bismo ih izbacili.“
„A što je sa mnom? Zar ja nisam važna?“
Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svom životu prije braka – o Ajli koja je imala snove, prijatelje, vrijeme za sebe. Gdje je nestala ta žena?
Sljedećih dana napetost je rasla. Svekrva je počela dolaziti još češće. Jednog popodneva zatekla sam je kako premeće po mojim stvarima u spavaćoj sobi.
„Što radite?“, pitala sam drhteći.
„Samo gledam ima li mjesta za Lejlino rublje. Ti imaš previše haljina, Ajla.“
Tada sam prvi put povisila ton:
„Ovo je moj dom! Ne možete samo tako ulaziti i premještati moje stvari!“
Svekrva me pogledala kao da sam poludjela: „Zaboravljaš gdje si došla! Da nije nas, ne bi imala ni ovo!“
Te večeri Dino nije rekao ništa. Samo je sjedio za stolom i šutio dok su djeca vrištala oko nas.
Sljedećeg jutra odlučila sam otići kod svoje majke u Mostar na nekoliko dana. Spakirala sam torbu i napisala poruku Dini: „Moram disati. Vratit ću se kad budem znala tko sam.“
Majka me dočekala raširenih ruku: „Ajla, nisi ti ropkinja ničije sreće! Ako ne postaviš granice sad – nikad nećeš.“
Tih nekoliko dana kod nje podsjetilo me tko sam bila prije svega ovoga. Počela sam razmišljati o tome što želim – i što više ne želim.
Kad sam se vratila u Sarajevo, sjela sam s Dinom i Lejlom.
„Moramo razgovarati. Ovo više ne može ovako. Volim vas sve, ali ne mogu biti odgovorna za tuđu sreću na račun svoje nesreće. Trebamo pronaći drugo rješenje.“
Lejla je plakala: „Znam da ti je teško… Ali nemam kamo.“
Dino me pogledao: „Ajla… Ako odeš ti – sve gubi smisao.“
Tada sam prvi put jasno rekla:
„Ako me volite – poštovat ćete moje granice. Pomognimo Lejli da pronađe stan ili privremeni smještaj. Ja više ne mogu ovako.“
Bilo je suza, ljutnje i šutnje. Svekrva mi danima nije govorila ni riječ. Ali polako su počeli shvaćati da ni ja nisam neuništiva.
Lejla se nakon mjesec dana preselila kod prijateljice dok ne pronađe stan. Dino i ja smo krenuli na bračno savjetovanje. Naučila sam reći ‘ne’ – iako me to koštalo mira s nekima koje volim.
Danas znam: ako ne čuvam sebe – nitko drugi neće.
Ponekad se pitam: Koliko žena oko nas živi bez glasa jer ih guše tuđa očekivanja? Koliko nas još treba naučiti reći ‘dosta’ prije nego što izgubimo sebe?