Kad je gnijezdo ostalo prazno: Priča o gubitku, samoći i hrabrosti
“Mama, ne možeš nas samo tako izbaciti!” Lejlin glas je pucao kroz dnevni boravak, dok su joj oči bile crvene od suza. Ana je šutjela, stisnutih usana, gledajući u pod. Stajala sam nasuprot njima, držeći rub stola kao da će mi on dati snagu koju više nisam imala. U tom trenutku, sve što sam osjećala bila je praznina – ona ista praznina koja je nastala kad je Emir otišao bez pozdrava, bez riječi, ostavivši nas tri same u ovom hladnom stanu na Grbavici.
Sjećam se dana kad su mi javili. Bio je četvrtak, kiša je padala kao da nikad neće stati. Telefon je zazvonio, a glas s druge strane bio je hladan i služben: “Gospođo Hadžić, vaš suprug Emir doživio je srčani udar. Nažalost…” Nisam čula ostatak rečenice. Sve što sam znala bilo je da više ništa neće biti isto.
Tjedni nakon sahrane prošli su u magli. Ljudi su dolazili i odlazili, nosili baklave i pite, izgovarali riječi utjehe koje su zvučale šuplje. Lejla je svaku večer plakala u svojoj sobi, Ana se povukla u sebe i satima buljila u ekran mobitela. Ja sam sjedila za kuhinjskim stolom i gledala kroz prozor, pitajući se kako ću dalje.
Ali život nije čekao. Računi su stizali, frižider se praznio, a ja sam osjećala kako me zidovi ovog stana guše. Svaka stvar podsjećala me na Emira – njegova šalica za kafu, stara jakna na vješalici, miris njegove kolonjske vode koji se još zadržavao na jastuku. Nisam mogla disati.
Jedne noći, dok su cure spavale, sjela sam na pod kupaonice i plakala kao dijete. Nisam bila samo udovica; bila sam izgubljena žena koja više nije znala tko je bez njega. U Bosni i Hrvatskoj kažu da je obitelj svetinja, da majka nikad ne ostavlja djecu. Ali što kad majka više ne može biti majka? Što kad joj treba mir?
Počela sam primjećivati kako se svađamo zbog sitnica – tko će oprati suđe, zašto Lejla kasni kući, zašto Ana ne izlazi iz sobe. Svaka riječ bila je kao udarac. Osjećala sam da gubim kontrolu nad sobom i nad njima. Jedne večeri, nakon još jedne besmislene svađe oko rasporeda kupanja, pukla sam.
“Djevojke, moramo razgovarati,” rekla sam tiho. Sjele su za stol, obje sumnjičave. “Ne mogu više ovako. Treba mi prostor da dišem. Treba mi tišina. Znam da vas boli, ali boli i mene. Možda bi bilo najbolje da na neko vrijeme odete kod tetke Mirele u Mostar ili kod dede u Zagreb.”
Lejla je skočila kao oparena: “Znači sad smo ti teret? Nakon svega?” Ana je samo šutjela, ali vidjela sam joj suze na obrazima.
Nisam imala snage objasniti im ono što ni sama nisam razumjela – da ponekad ljubav znači pustiti nekoga da ode. Da ponekad moramo biti sebični da bismo preživjeli.
Sljedećih dana kuća je bila ispunjena tišinom i ljutnjom. Lejla je spakirala stvari uz glasno lupanje vratima ormara. Ana mi je ostavila poruku na stolu: “Mama, volim te, ali ne razumijem te.” Kad su otišle, ostala sam sama s njihovim mirisima na jastucima i praznim tanjurima na stolu.
Prvih nekoliko dana osjećala sam olakšanje – napokon tišina, napokon mir. Mogla sam plakati kad god poželim, mogla sam sjediti satima bez da me netko pita što mi je. Ali onda je došla druga vrsta boli – ona koja grize iznutra jer znaš da si povrijedio one koje najviše voliš.
Počela sam preispitivati sve svoje odluke. Što ako mi nikad ne oproste? Što ako ih izgubim zauvijek? U Bosni i Hrvatskoj ljudi bi rekli da sam loša majka, sebična žena. Ali nitko nije bio tu kad sam noću vrištala u jastuk od tuge.
Jednog dana zazvonio je telefon. Bila je to Lejla.
“Mama… Jesi dobro?”
Glas joj je bio mekaniji nego prije.
“Jesam, ljubavi… A ti?”
“Fališ mi… Ali mislim da te sad bolje razumijem. I meni treba malo mira od svega… Možda smo svi previše očekivali jedni od drugih.”
Plakala sam dok smo razgovarale, prvi put osjećajući da možda ipak nisam sve izgubila.
Danas sjedim sama za kuhinjskim stolom i gledam kroz isti onaj prozor kroz koji sam prije gledala s tugom. Ponekad mi dođu u posjetu – Lejla donese kolače iz Zagreba, Ana mi pokaže slike s fakulteta u Mostaru. Naše veze nisu iste kao prije, ali možda su iskrenije.
Pitam se često: Jesam li pogriješila što sam ih zamolila da odu? Je li moguće pronaći sebe bez da izgubiš one koje voliš najviše? Može li žena na Balkanu ikada biti samo svoja?
Što vi mislite – gdje završava žrtva majke i počinje njezina potreba za vlastitim životom?