Tajna Dobrote: Priča o Šutnji i Pomoći
“Teta Amira, samo vas molim… nemojte nikome reći, dobro?” Lejlin glas bio je tih, ali drhtav, kao da iza vrata netko prisluškuje. Stajala je u mom hodniku, s računom za struju u ruci, onim s crvenom crtom što bode oči i srce. Ja sam držala bijelu kuvertu s novcem, skupljenim od moje penzije i malo što sam uštedjela od prodaje domaćih jaja na pijaci. U toj sekundi osjetila sam kako mi nešto steže grlo – nisam više bila pomoć, bila sam tajna. A tajna ima svoju težinu, težu od novčanica, jer miriše na sram.
Lejla je supruga mog sina Dine. Došla je iz Tuzle prije pet godina, kad su se vjenčali. Uvijek tiha, povučena, ali vrijedna. Nikad nije tražila ništa, ali sam znala da im nije lako. Dino radi u skladištu, plata mu kasni mjesecima. Lejla je ostala bez posla kad se rodila mala Hana. Sad pokušava nešto raditi od kuće – šije maske, plete šalove – ali to je sitno. Računi rastu brže nego što mogu zaraditi.
“Znaš da neću reći nikome,” šapnula sam joj i stisnula ruku. Osjetila sam kako joj dlan podrhtava. “Ali ne trebaš se stidjeti. Svi mi ponekad trebamo pomoć.”
Pogledala me onim svojim velikim očima punim suza koje nije htjela pustiti. “Nije to… Samo… Dino ne bi volio da zna. On misli da sve možemo sami.”
Zaboljelo me to više nego što bih priznala. Moj sin, moj Dino, uvijek je bio ponosan, tvrdoglav kao njegov otac. Sjećam se kad je bio mali i kad bi pao s bicikla, nikad nije htio da ga podignem – ustajao bi sam, krvavih koljena, i tvrdio da ga ne boli.
Ali sada je drugačije. Sada ima obitelj koju treba hraniti, a svijet nije milostiv prema mladima bez veza i sigurnih poslova. Gledam ih kako se muče i srce mi puca. Znam da Lejla nije tražila ovu situaciju, niti Dino želi biti teret.
Te večeri sjedila sam sama u kuhinji, gledala kroz prozor na praznu ulicu i razmišljala o svemu što se dogodilo otkako je moj muž umro. Tada sam prvi put osjetila što znači biti sam protiv svijeta. I tada sam naučila koliko vrijedi ruka pomoći – pa makar bila pružena u tišini.
Sljedećih dana Lejla je dolazila češće, uvijek s istim pogledom – zahvalnim, ali i posramljenim. Donosila bi mi domaće kolače ili malo kave iz Bosne, kao da želi vratiti dug koji ne može izmjeriti novcem.
Jednog dana dok smo pile kafu, Hana se igrala na podu s mojim starim lutkama. Lejla je šutjela duže nego inače, a onda tiho rekla: “Znate li vi kako je teško osjećati se kao teret? Kao da svaki put kad uzmem tu kuvertu gubim dio sebe?”
Nisam znala što reći. Samo sam joj stavila ruku na rame. “Nisi ti teret meni. Ti si moja obitelj.”
Ali znala sam da to nije dovoljno. Sram koji nosi nije moj, ali ga osjećam svakim danom sve više.
Jedne subote došao je Dino po Hanu. Sjeli smo za stol dok se mala igrala u dvorištu.
“Mama,” rekao je iznenada, “Lejla mi je rekla da si joj pomogla s računima.” Pogledao me ravno u oči, lice mu je bilo tvrdo kao kamen.
Osjetila sam kako mi srce lupa u grudima. “Jesam, Dino. Nisam mogla gledati kako se mučite.”
Dugo je šutio. Onda je tiho rekao: “Znam da misliš da nam činiš uslugu… ali ja bih radije da smo gladni nego da itko zna za naše probleme.” Ustao je naglo i otišao po Hanu.
Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svemu što smo prošli kao obitelj – rat, izbjeglištvo, povratak bez igdje ičega. Sjećam se kako su meni pomagali susjedi iz Hrvatske kad smo došli u Osijek bez ijedne torbe.
Zašto nas još uvijek sramota kad trebamo pomoć? Zašto šutimo o svojim problemima kao da su grijeh?
Sljedeći tjedan Lejla nije dolazila. Nisam znala jesu li ljuti na mene ili samo pokušavaju sami izdržati.
Jednog jutra zazvonio je telefon. Bila je to moja sestra Azra iz Sarajeva.
“Amira, čujem da si opet pomagala Dini i Lejli? Znaš li ti koliko ljudi ovdje jedva preživljava? Ne možeš svima biti majka!”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. “Ne mogu svima pomoći, Azra… ali mogu svojoj djeci.”
Nakon tog razgovora osjećala sam se još gore – kao da ni dobrota više nema mjesta u ovom svijetu.
Tjedni su prolazili sporo. Jednog dana Lejla je došla s Hanom i donijela mi kolač od maka.
“Znam da ste vi uvijek tu za nas,” rekla je tiho dok smo pile kafu na balkonu. “Ali Dino još uvijek ne može prijeći preko toga… Boji se što će ljudi reći ako saznaju.” Pogledala me tužno.
Gledala sam Hanu kako trči po dvorištu i pitala se kakav će svijet ona naslijediti – svijet gdje se ljudi stide tražiti pomoć? Gdje su tajne teže od gladi?
Možda nisam učinila ispravno što sam pomagala u tišini. Možda smo svi mi krivi što šutimo o stvarima koje nas najviše bole.
Ponekad se pitam: Je li veći grijeh tražiti pomoć ili šutjeti dok propadamo? Koliko još tajni nosimo samo zato što nas je sram biti slabi pred drugima?