Kad se vrata ponovno otvore: Priča o povratku i oprostu
“Zar misliš da možeš samo tako ući natrag?” glas mi je zadrhtao dok sam gledala Ivana kako stoji na pragu, s onom istom kožnom torbom s kojom je otišao prije šest mjeseci. Subota je jutro, sunce se probija kroz prozor, ali u meni je mrak. Oči su mi natečene, maskara razmazana, kosa raščupana. Nisam očekivala nikoga, a najmanje njega.
Ivan spušta pogled, kao da traži oprost na podu hodnika. “Ana… mogu li ući?”
U tom trenutku, sve što sam proživjela prolazi mi kroz glavu: ona poruka koju sam slučajno pročitala na njegovom mobitelu, tišina za stolom, hladni pogledi, laži o “prekovremenom”. I onda onaj trenutak kad je priznao da voli drugu – kolegicu s posla, Lejlu iz računovodstva. Sjećam se kako sam vikala, bacala tanjure, a on je samo šutio i skupljao stvari.
“Zašto si došao?” šapćem, boreći se sa suzama.
Ivan uzdahne. “Nisam mogao više… Tamo nije bilo doma. Sve sam zabrljao. Ana, molim te…”
Gledam ga i ne znam što osjećam – bijes, tugu ili olakšanje što ga opet vidim? U tih pola godine naučila sam kuhati za jednu osobu, spavati na sredini kreveta i gledati serije bez da mi netko prigovara. Ali naučila sam i kako boli kad te netko koga voliš zamijeni drugom.
Moja mama, Vesna, dolazila je svaki vikend s kolačima i savjetima: “Ana, nisi ti kriva! Muškarci su takvi… Ali nemoj mu to oprostiti!” Tata je šutio, samo bi me zagrlio kad bi odlazili. Sestra Maja mi je slala poruke: “Ajde na kavu, ne sjedi doma!” Prijateljice su imale svoje teorije: “Nađi nekog drugog!”, “Idi na jogu!”, “Promijeni frizuru!” Probala sam sve osim novog muškarca.
Ivan stoji i dalje na pragu. “Ana, hladno mi je… Pusti me unutra, molim te.”
Pogledam ga – izgleda starije, brada mu je neuredna, oči umorne. Nije više onaj isti čovjek koji je otišao. Ili možda jest, samo ja više nisam ista žena.
Pustim ga unutra. Sjedne za stol kao da nikad nije otišao. Iz torbe vadi bocu vina i dvije čaše. “Znaš da ne pijem ujutro,” kažem hladno.
On se nasmiješi tužno. “Znam… Ali možda bismo mogli razgovarati?”
Sjedim nasuprot njega i čekam. On počinje pričati – o tome kako mu s Lejlom nije bilo onako kako je mislio, kako mu nedostaje naš stan, miris mog parfema na jastuku, čak i moje gunđanje zbog razbacanih čarapa. Kaže da je pogriješio, da me voli.
“A što ako ja više ne volim tebe?” pitam ga tiho.
Ivan šuti. Gleda me kao da prvi put shvaća da možda nema povratka.
U tom trenutku zvoni mobitel – mama. Ne javljam se. Ne želim još jedno mišljenje o tome što trebam napraviti.
Ivan ustaje i prilazi mi bliže. “Ana, znam da nema opravdanja za ono što sam napravio. Ali želim pokušati opet. Zajedno.”
Sjećanja naviru – prvi poljubac na Jarunu, naše ljetovanje u Makarskoj kad smo ostali bez novca pa smo jeli samo burek tri dana, noći kad smo sanjali o djeci koju nikad nismo imali jer smo stalno čekali “bolje vrijeme”.
“Ne znam mogu li ti vjerovati,” kažem iskreno.
On spušta glavu. “Daj mi priliku da ti dokažem.”
Tog dana nisam donijela odluku. Ivan je ostao spavati na kauču. Cijelu noć sam gledala u strop i razmišljala – jesam li ja ta koja oprašta ili ona koja zauvijek zatvara vrata?
Sljedećih tjedana svi su imali mišljenje – mama je plakala kad je čula da se Ivan vratio: “Kako možeš?!”, Maja me vodila na duge šetnje po Maksimiru i ponavljala: “Samo ti znaš što ti treba.” Prijateljice su bile podijeljene – neke su me podržavale, druge osuđivale.
Ivan se trudio – kuhao mi kavu svako jutro, ostavljao poruke na ogledalu: “Volim te.” Ponekad bi me zagrlio kao nekad i ja bih poželjela vjerovati da možemo opet biti sretni.
Ali svaka sitnica me podsjećala na izdaju – kad bi kasnio s posla, kad bi mu zazvonio mobitel i on pogledao tko zove prije nego se javi. Povjerenje je bilo poput razbijene čaše – možeš ga zalijepiti, ali pukotine ostaju.
Jedne večeri sjeli smo zajedno na balkon. Ivan je šutio dugo pa rekao: “Ako želiš da odem zauvijek, otići ću. Samo reci.”
Gledala sam ga i shvatila – ne mogu mu još reći ni da ostane ni da ode. Trebam vrijeme. Tko zna hoću li ikad moći oprostiti?
Možda ste vi imali sličnu situaciju? Može li se prevara ikad zaboraviti? Što biste vi napravili na mom mjestu?