Šutnja između nas: Priča jedne majke

“Lana, molim te, samo mi se javi!” – moj glas odjekuje praznim hodnikom, ali znam da me ne čuje. Već godinu dana, svaki dan, šaljem joj poruku. Ponekad napišem samo: “Jesi li dobro?”, ponekad šaljem slike iz djetinjstva, a ponekad samo srce. Nikad odgovor.

Sjedim za kuhinjskim stolom, gledam u mobitel i čekam. Uvijek čekam. Sjećam se dana kad je Lana bila mala, kako bi mi trčala u zagrljaj čim bih došla s posla. “Mama, ti si moja najbolja prijateljica!” govorila je, a ja sam vjerovala da će tako biti zauvijek. Ali zauvijek je prekratko trajalo.

Sve se promijenilo prošlog proljeća. Svađa je počela zbog sitnice – nisam joj dozvolila da ode na vikend u Zagreb s prijateljima. “Ne razumiješ me! Uvijek mora biti po tvome!” vikala je kroz suze. “Lana, brinem se za tebe! Znaš kakva su vremena…”, pokušavala sam objasniti, ali ona me nije htjela slušati. Tada je prvi put zalupila vratima i otišla iz kuće.

Nisam znala da će to biti početak kraja. Sljedećih dana bila je hladna, šutljiva, zatvorena u sobi. Pokušavala sam razgovarati s njom, ali svaki put bi me odbila. “Pusti me na miru!” govorila bi tiho, ali odlučno.

Jednog jutra, kad sam se vratila s pijace, njene stvari su nestale. Na stolu je ostavila samo kratku poruku: “Mama, moram otići. Nemoj me tražiti.”

Taj trenutak mi se urezao u pamćenje kao rana koja ne zacjeljuje. Suprug Ivan pokušavao me utješiti: “Pusti je malo, vratit će se. Svi mladi prolaze kroz to.” Ali nije razumio. Lana i ja smo bile više od majke i kćerke – bile smo prijateljice, saveznice protiv svijeta.

Prošlo je nekoliko tjedana bez ikakvog znaka od nje. Onda sam je slučajno vidjela na Instagramu – nasmijana s društvom na kavi u Sarajevu. Srce mi se steglo od olakšanja i tuge istovremeno. Znači živa je, ali ne želi mene.

Počela sam preispitivati svaki naš razgovor unazad deset godina. Jesam li bila previše stroga? Jesam li joj nametala svoje snove? Možda sam trebala više slušati, manje savjetovati. Možda sam trebala biti manje majka, a više prijateljica.

Moja sestra Marija kaže: “Pusti je da diše. Sjeti se sebe kad si imala dvadeset godina!” Ali ja nisam imala luksuz da biram – rat, izbjeglištvo, borba za preživljavanje… Nisam imala vremena za bunt ni za snove. Možda zato nisam razumjela Lanu.

Jedne večeri, dok sam slagala njene stare knjige, pronašla sam dnevnik. Nisam ga htjela čitati – osjećala sam da bi to bilo izdaja povjerenja – ali radoznalost je bila jača. Stranice su bile ispunjene crtežima i pjesmama o slobodi, o bijegu iz malog grada u kojem svi sve znaju.

“Želim otići negdje gdje me niko ne poznaje. Gdje mogu biti ono što jesam, a ne ono što drugi očekuju od mene,” pisala je.

Tada sam shvatila – možda Lana nije pobjegla od mene, nego od svega što sam predstavljala: sigurnost, pravila, očekivanja. Možda sam joj bila previše blizu, gušila je svojom ljubavlju.

Prolazili su mjeseci. Ivan je sve rjeđe spominjao Lanu; povukao se u svoj svijet tišine i televizije. Ja sam nastavila slati poruke – za rođendan, za Božić, za Dan žena… Nikad odgovor.

Jednog dana zazvonio je telefon. Nepoznat broj iz Mostara. Srce mi je stalo dok sam podizala slušalicu.

“Halo?”

“Mama?” – bio je to njen glas, tih i nesiguran.

“Lana! Dušo moja! Gdje si? Kako si?”

“Dobro sam… Samo sam htjela da znaš da mi treba još vremena. Nisam spremna da pričamo o svemu… Ali dobro sam.”

Plakala sam dugo nakon tog poziva. Nije mi rekla ništa novo, ali barem sam znala da nije nestala iz mog života zauvijek.

Danas još uvijek čekam. Svaki dan gledam u mobitel nadajući se novoj poruci ili pozivu. Ponekad sanjam da se vraća kući i trči mi u zagrljaj kao nekad.

Možda nisam bila savršena majka. Možda sam griješila iz ljubavi i straha. Ali jedno znam – uvijek ću biti ovdje za nju.

Pitam se: Koliko ljubavi je previše? I može li šutnja između majke i kćerke ikada biti premoštena riječima?