„Prepiši sve na moje ime!” – Moja borba za dom, kćer i dostojanstvo nakon muževljeve izdaje
„Prepiši sve na moje ime! Zašto si joj vjerovala? Ona te samo iskorištava!”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi dok sam stajala nasred dnevnog boravka, držeći u ruci šalicu čaja koja se tresla zajedno s mojim rukama. Gledala sam u muža, Daria, čovjeka s kojim sam provela petnaest godina, oca naše kćeri Lene. Njegove oči bile su hladne, gotovo nepoznate. S druge strane sobe stajala je njegova sestra, Sanja, s osmijehom koji je više ličio na prijetnju nego na podršku.
„Dario, molim te… Zar stvarno misliš da bih ti to napravila? Sve što sam radila bilo je za nas, za Lenu!”
On je samo odmahnuo glavom. „Ti si uvijek vjerovala drugima više nego meni. Sad vidiš gdje te to dovelo.”
Sanja je prekrstila ruke i dodala: „Ako ne prepišeš kuću na Darija, znaš da ćeš ostati bez ičega. Sudovi ovdje ne štite žene kao što misliš.”
Osjetila sam kako mi se tlo pod nogama ruši. Prije samo nekoliko sati bila sam obična žena iz predgrađa Zagreba, s poslom u knjižnici i svakodnevnim brigama oko škole, računa i Lene koja je upravo krenula u srednju školu. Sada sam bila neprijatelj u vlastitoj kući.
Sve je počelo prošlog petka. Dario je kasnio s posla, što nije bilo neobično, ali ovaj put nije odgovarao na poruke. Lena je već spavala kad sam čula šapat ispred vrata. Otvorila sam vrata i vidjela ga kako se ljubi s nekom ženom. Nije me vidio. Povukla sam se natrag, srce mi je tuklo kao ludo. Nisam spavala cijelu noć.
Sljedeće jutro pokušala sam razgovarati s njim. „Dario, moramo razgovarati.”
„O čemu?” – pitao je ravnodušno.
„Znam za sve. Vidjela sam vas sinoć.”
Nije ni trepnuo. „To nije tvoj problem.”
Tada sam shvatila da više nema povratka. Ali nisam znala da će izdaja doći i iz vlastite obitelji. Moja sestra Ivana, kojoj sam uvijek vjerovala, odjednom je stala na Darijevu stranu. „Znaš, možda si ti stvarno previše kontrolirala sve. Možda si ga otjerala od sebe.”
Bilo mi je muka od tih riječi. Zar sam ja kriva što me muž vara? Što mi uzima dom?
U danima koji su slijedili, Dario i Sanja su počeli pritiskati sa svih strana. Prijetili su sudom, socijalnom službom, čak i time da će Lena otići živjeti kod njega ako ne popustim. Lena je bila zbunjena i prestrašena. Jedne večeri došla je k meni u sobu:
„Mama, tata kaže da ćeš nas ostaviti bez kuće. Je li to istina?”
Zagrlila sam je najjače što sam mogla. „Neću te nikad ostaviti, Lena. Ovo je naš dom.”
Ali istina je bila da nisam znala kako ću izdržati. Plaće iz knjižnice nisu bile dovoljne za odvjetnika, a Dario je imao poznanstva svugdje – od općine do policije. Svaki dan bio je nova borba: odvjetnički papiri, prijetnje, ogovaranja susjeda.
Jednog dana došla mi je mama iz Bosne:
„Ajla, dijete moje, ne daj im da te slome! Tvoj otac bi se prevrnuo u grobu kad bi znao što ti rade.”
Suze su mi tekle niz lice dok sam joj pričala sve – o Dariju, Sanji, Ivani…
„Znaš li ti koliko žena ovdje pati isto kao ti?” – pitala me tiho.
Znala sam. Priče iz susjedstva bile su pune šaputanja o razvodima, podjelama imovine, djeci koja postaju oružje između roditelja.
Jedne večeri Lena nije došla kući iz škole. Zvala sam sve njezine prijateljice, ali nitko nije znao gdje je. Satima sam hodala po kvartu dok nisam našla poruku na mobitelu: „Mama, kod tate sam. On kaže da ti više ne želiš biti s nama.”
Osjetila sam kako mi se srce raspada na komadiće.
Sutradan sam otišla kod Darija:
„Daj mi Lenu! Nemaš pravo okretati je protiv mene!”
On se samo nasmijao: „Ako želiš Lenu nazad, prepiši kuću na mene.”
Tada sam prvi put osjetila pravi bijes. Nisam više bila ona tiha Ajla koja šuti i trpi.
„Nikad! Borit ću se za nju do kraja! I za ovaj dom!”
Počela sam skupljati dokaze o njegovoj nevjeri, razgovarati s odvjetnicom koju mi je preporučila kolegica iz knjižnice. Svaki dan bio je nova borba: Lena je bila zbunjena, povremeno ljuta na mene jer joj je tata pričao laži. Sanja i Ivana širile su priče po selu kako sam ja kriva za sve.
Ali nisam odustajala. Kad god bih pala, sjetila bih se Leninih očiju kad me pitala hoćemo li ostati zajedno.
Nakon mjeseci borbe, sud je presudio: Lena ostaje sa mnom, a kuća ostaje zajednička dok ona ne postane punoljetna. Dario se iselio kod svoje nove djevojke; Sanja više nije dolazila; Ivana mi se nije javila mjesecima.
Ostale smo same – Lena i ja – ali slobodne.
Ponekad sjedim navečer na terasi i pitam se: Kako ljudi mogu tako lako izdati one koje su voljeli? Je li vrijedilo proći kroz sve ovo zbog istine i dostojanstva? Što biste vi učinili na mom mjestu?