Kad ognjište utihne: Priča o ženi koja je zaboravila sebe
“Zašto opet kasniš, Ivana? Večera je hladna!” – povikao je Stjepan s vrata, bacajući ključeve na stol. U tom trenutku, dok sam stajala iznad štednjaka s rukama punim deterdženta, osjetila sam kako mi srce tone još dublje. Nije to bio prvi put da me dočeka na taj način, ali večeras me boljelo više nego ikad. Možda zato što sam cijeli dan provela čisteći, kuhajući i pazeći da sve bude savršeno – a opet, ništa nije bilo dovoljno.
“Djeco, operite ruke!” viknula sam prema dnevnom boravku, gdje su Ana i Filip već pola sata buljili u ekrane. Nisu se ni pomaknuli. “Mama, još pet minuta!” – odgovori Ana bez da me pogleda. Osjetila sam kako mi glas drhti kad sam ponovila: “Odmah!”. U meni se skupljala neka gorčina, ali nisam znala kome je zapravo upućena – njima ili meni?
Nekad sam sanjala o tome da budem učiteljica. Voljela sam knjige, pisanje, razgovore s ljudima. Ali život je imao druge planove. Udala sam se za Stjepana s dvadeset i dvije, jer sam mislila da je ljubav sve što mi treba. On je bio radnik u pilani, uvijek ozbiljan i tvrdoglav, ali znao je biti nježan kad smo bili sami. Prvih godina braka vjerovala sam da ćemo zajedno graditi nešto posebno. No, s vremenom su došle brige – krediti, posao, djeca. Sve ono što te natjera da zaboraviš tko si bio prije nego što si postao nečija supruga i majka.
“Ivana, gdje su mi čiste košulje?” – pitao bi Stjepan gotovo svako jutro, kao da je to najvažnije pitanje na svijetu. “U ormaru, desna polica,” odgovarala bih automatski, dok bih već razmišljala što ću kuhati za ručak i kako ću stići do trgovine prije nego što Filipu počne trening nogometa.
Moja sestra Marija često bi mi govorila: “Ivana, moraš misliti na sebe. Kad si zadnji put bila na kavi s prijateljicama? Kad si pročitala knjigu?” Samo bih slegnula ramenima. Nisam imala vremena za to. Nisam imala pravo na to.
Jednog dana, dok sam vješala rublje na dvorištu, susjeda Jasna mi je prišla. “Znaš li da organiziramo radionicu za žene u općini? Dođi barem jednom!” Pogledala sam je kao da govori o nečemu nedostižnom. “Ma tko će to sve stići? Djeca, kuća…” Jasna se nasmiješila: “Znaš, Ivana, djeca će narasti i otići. A ti? Hoćeš li znati tko si kad ostaneš sama?”
Te riječi su me proganjale danima. Počela sam primjećivati koliko često šutim kad bih htjela nešto reći. Koliko puta progutam suzu kad me Stjepan prekine u rečenici ili kad djeca odmahuju rukom na moje savjete. Počela sam se pitati – gdje sam nestala ja?
Jedne večeri, dok su svi spavali, sjela sam za kuhinjski stol i otvorila stari dnevnik iz mladosti. Listajući požutjele stranice, pronašla sam pjesmu koju sam napisala kad sam imala sedamnaest godina:
“Sanjam svjetove daleke,
Sanjam riječi neizrečene,
Sanjam sebe slobodnu,
Sanjam ljubav iskrenu.”
Pročitala sam te stihove naglas i zaplakala kao dijete. Nisam znala kad sam zadnji put plakala zbog sebe.
Sljedećih dana pokušavala sam pronaći male trenutke za sebe – popiti kavu na miru dok svi spavaju, pročitati nekoliko stranica knjige ili jednostavno šetati po dvorištu bez žurbe. Ali svaki put bi me sustigla grižnja savjesti: “Što ako nešto propustim? Što ako nisam dovoljno dobra majka ili supruga?”
Jednog popodneva, dok smo svi sjedili za stolom, skupila sam hrabrost i rekla: “Želim ići na radionicu u općinu.” Stjepan me pogledao iznenađeno: “A tko će onda skuhati ručak?” Djeca su šutjela.
“Možete vi sami podgrijati juhu ili napraviti sendviče jedan dan u tjednu,” rekla sam tiho ali odlučno. Osjetila sam kako mi srce lupa kao ludo.
Stjepan je samo odmahnuo glavom: “Radi što hoćeš.” Ali u njegovom glasu bilo je nešto novo – možda poštovanje ili možda samo rezignacija.
Na prvoj radionici osjećala sam se kao uljez. Druge žene su pričale o svojim hobijima, željama i strahovima. Kad je došao red na mene, glas mi je drhtao: “Ne znam više što volim… Zaboravila sam tko sam bila prije nego što sam postala samo mama i supruga.” Žene su klimale glavama – prepoznale su se u mojim riječima.
Taj osjećaj zajedništva bio je poput zrake svjetlosti nakon dugog mraka. Počela sam pisati pjesme opet, razgovarati s Marijom o stvarima koje nisu vezane uz djecu ili kuću. Povremeno bih otišla sama u šetnju šumom iza sela i osjećala kako se polako vraćam sebi.
Naravno, nije sve odjednom postalo lako. Stjepan se još uvijek zna naljutiti kad nešto nije po njegovom ili kad zaboravim kupiti omiljeni kruh. Djeca još uvijek ponekad zaborave zahvaliti ili pomoći oko kuće. Ali ja više ne šutim uvijek. Ponekad kažem što mislim. Ponekad kažem – dosta.
Pitam se često – koliko nas žena živi ovako? Koliko nas šuti i guta suze zbog tuđih očekivanja? I hoćemo li ikada imati hrabrosti reći: “Vrijedim i ja!”?