Moja kosa, moja borba: Priča o djevojčici i školskim pravilima

“Mama, zašto me ne žele primiti? Je li moja kosa stvarno toliki problem?” – pitala sam kroz suze dok sam gledala svoj odraz u ogledalu. Moja duga, smeđa, kovrčava kosa padala mi je preko ramena, baš onako kako sam oduvijek voljela. Ali sada, u 2021. godini, činilo se da je to postalo prepreka koju ne mogu preskočiti.

Sve je počelo u proljeće, kada su mama i ja krenule tražiti novu školu. Tata je dobio posao u Zagrebu, pa smo se preselili iz Mostara. Bila sam uzbuđena zbog novog početka, ali nisam ni slutila da će moja kosa postati glavna tema razgovora u svakoj školi koju smo posjetile.

Prva škola bila je velika i svijetla. Ravnateljica, gospođa Marija, ljubazno nas je primila, ali čim me pogledala, lice joj se lagano namrštilo. “Znate, imamo pravila o izgledu učenika. Kosa mora biti uredno podšišana ili svezana. Ovakva dužina i volumen… hm, odvraća pažnju u razredu.” Mama je pokušala objasniti da mi kosa ne smeta u učenju, ali ravnateljica je samo odmahivala glavom.

Ista priča ponovila se i u drugoj školi. Ovaj put pedagoginja Ivana nije ni pokušala sakriti nelagodu: “Imali smo slučajeve kad su djeca s takvom kosom izazivala podsmijeh ili su ih zadirkivali. Ne želimo probleme. Možda bi bilo najbolje da razmislite o šišanju?”

Nisam mogla vjerovati što čujem. Zar je moguće da nešto tako moje, nešto što me čini posebnom, može biti razlog da mi zatvore vrata škole? Mama me zagrlila i šapnula: “Nećemo odustati, Lana. Tvoja kosa je tvoja sloboda.”

Tih dana kod kuće nije bilo lako. Tata je bio zabrinut: “Možda bi stvarno trebala skratiti kosu, barem dok se ne upišeš?” Mama je odmah planula: “Ne dolazi u obzir! Zar ćemo učiti dijete da se mora mijenjati zbog tuđih predrasuda?” Svađali su se dugo u noć, misleći da ja ne čujem. Ali čula sam svaku riječ i osjećala se krivom što sam uzrok njihove brige.

Jedne večeri, dok sam češljala kosu pred spavanje, mama je sjela kraj mene. “Znaš, kad sam bila mala u Sarajevu, i mene su zadirkivali zbog kose. Ali baka mi je uvijek govorila da je hrabrost biti svoj. Nećemo dozvoliti da te slome zbog nečega što voliš kod sebe.”

Sljedećih tjedana mama je pisala mailove Ministarstvu obrazovanja, razgovarala s novinarima i tražila podršku na društvenim mrežama. Ubrzo su se javili drugi roditelji – neki su imali slična iskustva zbog boje kože, naočala ili naglaska. Počeli smo osjećati da nismo sami.

Jednog dana zazvonio je telefon. Bila je to učiteljica Sanja iz male škole na Trešnjevci: “Čula sam za vašu priču. Kod nas nema pravila o kosi – važno nam je kakvo je dijete, a ne kakva mu je frizura. Dođite sutra na razgovor.” Nisam mogla vjerovati! Mama me poljubila u kosu i rekla: “Vidiš? Nije svijet uvijek nepravedan.”

Učionica učiteljice Sanje bila je šarena i puna crteža. Djeca su me gledala znatiželjno, ali nitko nije rekao ništa ružno o mojoj kosi. Učiteljica mi je pokazala mjesto do prozora i rekla: “Ovdje ćeš imati najbolju svjetlost za čitanje.” Osjećala sam se kao da napokon pripadam.

Ali borba nije završila tu. Mama je nastavila govoriti javno o našem iskustvu. Neki su nas podržavali, ali bilo je i onih koji su pisali ružne komentare: “Pravila su pravila! Ako ne možeš poštovati školu, idi privatno!” ili “Djeca trebaju učiti disciplini!”

Jedne večeri tata je tiho rekao: “Možda smo previše izložili Lanu… Što ako joj kasnije bude još teže zbog svega ovoga?” Mama ga je pogledala s tugom: “Ako sada šutimo, ništa se neće promijeniti ni za nju ni za drugu djecu.”

U školi sam upoznala Lejlu iz Bihaća koja nosi maramu i često se suočava s pitanjima zašto to radi. Postale smo prijateljice jer obje znamo kako je kad te gledaju drugačije zbog nečega što voliš ili što si ti.

Nakon nekoliko mjeseci stigla je vijest – Ministarstvo obrazovanja najavilo je reviziju pravilnika o izgledu učenika! Mama je plakala od sreće, a ja sam prvi put osjetila da moj glas može nešto promijeniti.

Ipak, još uvijek me boli kad se sjetim koliko sam puta poželjela biti „nevidljiva“, samo da ne moram objašnjavati zašto volim svoju kosu. Ponekad se pitam: Što bi bilo da sam popustila? Da sam poslušala one koji su tražili da se odreknem dijela sebe?

Možda će netko reći da je to samo kosa. Ali meni je to bilo sve – znak da mogu biti svoja čak i kad drugi misle da to nije u redu.

Što vi mislite – gdje završava pravo škole na pravila, a gdje počinje pravo djeteta na slobodu? Je li vrijedilo boriti se ili bi bilo lakše jednostavno pristati?