Vijenac Koji Je Slomio Moj Brak: Život Između Ljubavi i Laži

“Šta je ovo, Ivana?” začuo se glas mog muža, Daria, dok je stajao na pragu dnevnog boravka s velikim bijelim vijencem u rukama. Na kartici je pisalo: “Na vječnu uspomenu, tvoja voljena Snježana.” Srce mi je preskočilo. Bio je to običan četvrtak navečer u našem stanu u Novom Zagrebu, a ja sam upravo završavala večeru za nas i našu kćer Lanu. Nikada nisam čula za Snježanu, a još manje sam očekivala da će nam netko poslati pogrebni vijenac.

“Dario, ja stvarno nemam pojma o čemu se radi!” pokušala sam ostati mirna, ali ruke su mi drhtale dok sam uzimala vijenac iz njegovih ruku. Lana je iz kuhinje promatrala nas dvoje širom otvorenih očiju. “Mama, zašto tata viče?” pitala je tiho. Nisam znala što da joj odgovorim.

Dario je bio bijesan. “Ne pravi se luda! Tko ti šalje ovakve stvari? Je li to neka tvoja šala ili poruka?” Glas mu je bio pun sumnje i gorčine. Osjetila sam kako se zidovi našeg doma ruše pred mojim očima. U tom trenutku nisam znala što me više boli – njegova sumnja ili činjenica da ni sama ne znam što se događa.

Te noći nisam spavala. Dario je otišao spavati na kauč, a ja sam ležala budna zureći u strop. U glavi su mi se vrtjele slike iz prošlosti: naše vjenčanje u crkvi sv. Marka, prvi zajednički stan, rođenje Lane… Sve se činilo tako daleko i nestvarno. Kako je moguće da jedan vijenac može uništiti sve što smo gradili godinama?

Sljedećih dana napetost je rasla. Dario je postao hladan i povučen. Počeo je kasniti s posla, a kad bi došao kući, nije me ni pogledao. Lana je osjećala napetost i sve češće plakala bez razloga. Moja majka, Marija, primijetila je da nešto nije u redu kad me nazvala. “Ivana, dijete, šta ti je? Glas ti drhti kao da si plakala cijelu noć.” Nisam joj mogla reći istinu. Samo sam slagala da sam umorna od posla.

Ali istina je bila da sam polako pucala iznutra. Počela sam istraživati tko bi mogao poslati vijenac. Zvala sam cvjećarnice po cijelom gradu, ali nitko nije imao narudžbu na moje ime. Pitala sam susjedu Jasminu je li vidjela nešto sumnjivo, ali ona je samo slegnula ramenima: “Ma znaš kako su ljudi danas… Možda neka greška?” Ali osjećala sam da nije greška.

Jedne večeri, dok sam spremala Lanu za spavanje, začula sam Daria kako razgovara na mobitel u hodniku. “Ne mogu više ovako… Sve se raspada… Da, ona ništa ne zna…” Srce mi je lupalo kao ludo. Kad sam ga pitala s kim razgovara, samo je odbrusio: “S posla su me zvali.” Nisam mu vjerovala.

Sve češće sam razmišljala o tome ima li Dario nekoga drugog. Počela sam pretraživati njegove džepove, gledati poruke na njegovom mobitelu kad bi zaspao. Jedne noći pronašla sam poruku od neke Mirele: “Nedostaješ mi.” Osjetila sam kako mi se svijet ruši pod nogama.

Sutradan sam ga suočila s porukom. “Tko je Mirela?” upitala sam ga držeći mobitel u ruci. Pogledao me ravno u oči i prvi put nakon dugo vremena vidjela sam strah u njegovom pogledu.

“Ivana… Nisam htio da saznaš ovako… Mirela je kolegica s posla… Zaljubio sam se u nju.”

Taj trenutak bio je poput hladnog tuša. Sve laži, svi pogledi preko ramena, svi izgovori – sve je dobilo smisao. Vijenac nije bio slučajnost; bio je poruka meni, upozorenje ili možda osveta.

Nisam znala što da radim. Majka mi je savjetovala da oprostim zbog Lane: “Dijete, brakovi su teški… Svi griješimo.” Ali ja nisam mogla prijeći preko izdaje. Otišla sam kod prijateljice Amre u Sarajevo na nekoliko dana da razbistrim glavu.

U Sarajevu sam šetala Baščaršijom i gledala ljude oko sebe – svi su žurili svojim životima, a ja sam osjećala da stojim na mjestu. Amra me pokušavala utješiti: “Ivana, nisi ti kriva što te netko izdao. Nisi ti ta koja treba nositi tuđe grijehe.” Ali osjećaj krivnje nije nestajao.

Kad sam se vratila u Zagreb, Dario me čekao s koferima pred vratima. “Odlazim kod Mirele,” rekao je tiho. Lana se rasplakala kad ga je vidjela kako odlazi.

Prošlo je nekoliko mjeseci otkako smo ostali same. Naučila sam živjeti bez njega, ali rana još uvijek boli. Ponekad se pitam jesam li mogla nešto promijeniti ili spriječiti sve ovo.

I sada, dok gledam Lanu kako crta srce na prozoru zamagljenom od kiše, pitam se: Može li se ikada ponovno vjerovati nakon izdaje? Ili nas jednom slomljeno povjerenje prati cijeli život?