Razbijeno ogledalo: Priča o izdaji, borbi i ponovnom pronalasku sebe – ispovijest Lejle iz Sarajeva

“Ne laži me, Adnane!” viknula sam, držeći u ruci njegov mobitel, dok su mi ruke drhtale kao da sam upravo izašla iz ledene Miljacke. Poruka na ekranu bila je jasna: “Nedostaješ mi, ljubavi. Vidimo se večeras?”. Srce mi je udaralo kao ludo, a u glavi mi je odzvanjalo samo jedno pitanje: kako je mogao? Kako je mogao nakon svega što smo prošli zajedno?

Adnan je stajao nasred dnevnog boravka, blijed, s pogledom prikovanim za pod. “Lejla, nije ono što misliš…” počeo je, ali riječi su mu se gubile u tišini koju je prekinuo samo zvuk kiše što je lupkala po prozoru. U tom trenutku, sve slike našeg zajedničkog života – svadba u Begovoj džamiji, rođenje naše kćeri Ajle, zajednički iftari i porodična okupljanja – pretvorile su se u krhotine razbijenog ogledala.

“Koliko dugo?” pitala sam tiho, gotovo šapatom, ali s tolikom snagom da sam ga natjerala da podigne pogled. “Godinu dana”, priznao je. Godinu dana laži, skrivanja i hladnih pogleda koje sam pokušavala opravdati umorom ili stresom na poslu. Godinu dana u kojima sam ja bila ta koja je nosila teret svakodnevnice – od vođenja domaćinstva do brige o Ajli i njegovoj bolesnoj majci.

Nisam plakala. Ne još. Umjesto toga, osjetila sam bijes koji mi je gorio u grudima. “I šta sad? Hoćeš li otići njoj?” upitala sam ga, a on je šutio. To njegovo ćutanje bilo je najgore – kao da mu nije ni stalo da se bori za nas.

Te noći nisam spavala. Sjedila sam na balkonu, gledala svjetla Sarajeva i razmišljala gdje sam pogriješila. Moja sestra Amra zvala me ujutro čim je čula što se dogodilo. “Lejla, nisi ti kriva! Muškarci su takvi… Ali moraš misliti na Ajlu!” rekla je kroz suze. Mama je bila drugačija – hladna i stroga: “Šuti i trpi, Lejla. Zbog djeteta. Nije lako biti razvedena žena ovdje.”

Ali ja nisam mogla šutjeti. Nisam mogla trpjeti. Svaki put kad bih pogledala Adnana, vidjela bih samo izdaju. Počeli smo se svađati zbog sitnica – oko toga tko će pokupiti Ajlu iz vrtića, tko će platiti račune, tko će otići njegovoj majci donijeti lijekove. Sve ono što smo nekad radili zajedno sada je postalo poprište bitke.

Jednog dana, dok sam spremala Ajlu za školu, ona me upitala: “Mama, zašto ti i tata više ne pričate?” Nisam znala što da joj kažem. Kako objasniti djetetu da joj otac ima drugu ženu? Da više nismo obitelj kakva smo bili?

Na poslu sam bila sjena sebe. Kolegica Mirela primijetila je da nešto nije u redu. “Lejla, ako trebaš razgovarati, tu sam”, rekla mi je dok smo pile kafu u pauzi. Nisam joj odmah sve ispričala, ali osjećala sam olakšanje što barem netko vidi moju bol.

Adnan je sve češće izbivao iz kuće. Govorio je da ima posla do kasno, ali ja sam znala gdje je zapravo. Jedne večeri odlučila sam ga pratiti. Vidjela sam ga kako izlazi iz auta ispred zgrade na Grbavici i ulazi kod nje – žene čije ime nisam znala, ali čije poruke su mi odzvanjale u glavi.

Vratila sam se kući slomljena, ali i odlučna. Sljedećeg jutra spakirala sam njegove stvari i ostavila ih pred vratima. Kad se vratio, dočekala ga je tišina i moj hladan pogled.

“Lejla, molim te… Razmisli još jednom”, rekao je tiho.

“Ne mogu više živjeti u laži”, odgovorila sam mu. “Zaslužujem bolje. Ajla zaslužuje bolje.” On je otišao bez riječi.

Nakon njegovog odlaska počela je prava borba – ne samo s njim nego i sa svima oko mene. Komšije su šaputale iza leđa: “Vidi je, ostavila muža… Ko zna šta se tu desilo.” Mama mi nije dolazila danima; tata me izbjegavao pogledati u oči.

Ali Amra je bila uz mene. “Lejla, ponosna sam na tebe! Pokazala si snagu koju mnoge žene nemaju.” Njene riječi bile su mi utjeha kad bih noću plakala u jastuk.

Ajla se teško privikavala na novu situaciju. Jednom me pitala: “Hoće li tata opet doći kući?” Nisam imala odgovor.

Počela sam raditi više – uz posao u školi davala sam privatne sate engleskog da bih mogla platiti stanarinu i Ajline aktivnosti. Bilo je dana kad bih poželjela odustati od svega, ali svaki put kad bih pogledala Ajlu kako spava, znala sam da moram izdržati.

S vremenom su rane počele zacjeljivati. Naučila sam ponovno voljeti sebe – otišla sam na planinarenje na Trebević s prijateljicama, upisala jogu i počela pisati dnevnik. Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam mir.

Adnan se povremeno javljao zbog Ajle. Ponekad bi pokušao razgovarati sa mnom o prošlosti, ali ja nisam željela otvarati stare rane.

Danas znam da nisam kriva za njegovu izdaju. Znam da vrijedim više od laži i prevara. I znam da mogu biti dobra majka i bez njega.

Ponekad se pitam: koliko nas još živi u laži samo zato što nas društvo tjera da šutimo? Koliko žena još trpi zbog straha od osude? Možemo li ikada biti istinski slobodne ako ne biramo sebe?