Stranci pod mojim prozorom: Priča iz srca Gorskog kotara
“Opet su tu!” šapnula sam sama sebi, gledajući kroz zamagljeno staklo kuhinjskog prozora. Jutro je bilo hladno, magla se vukla iznad šume, a na blatnjavoj stazi oko naše kuće jasno su se vidjeli otisci – veliki, duboki, kao da ih je ostavio netko tko ovdje ne pripada. Srce mi je lupalo u grudima. “Ivane!” povikala sam mužu, koji je još uvijek sjedio za stolom i listao novine.
“Opet ti i tvoje priče, Marija,” uzdahnuo je bez da me pogleda. “To su sigurno tragovi od lisice ili možda od onog psa što luta selom.”
“Nisu, Ivane! Pogledaj! Ovo su ljudski otisci!” gotovo sam viknula, osjećajući kako mi glas podrhtava.
Na trenutak je podigao pogled, ali samo je odmahnuo rukom. “Prestani više s tim. Djeca će se uplašiti.”
Ali djeca su već stajala iza mene. Ana i Filip, moji blizanci od deset godina, gledali su me širom otvorenih očiju. “Mama, tko je to bio?” Ana je šaptala.
“Ne znam, dušo,” odgovorila sam tiho, pokušavajući zvučati smireno. “Ali netko dolazi noću oko naše kuće.”
Te noći nisam mogla spavati. Svaki šum izvana činio mi se prijetećim. Slušala sam kako vjetar nosi grančice po krovu i kako se negdje u daljini oglašava sova. Ali ono što me najviše boljelo bio je osjećaj da sam sama – da mi nitko ne vjeruje.
Sljedećih dana tragovi su se pojavljivali opet i opet. Svaki put kad bih ih pokazala Ivanu, on bi samo odmahnuo glavom. Susjeda Ljubica mi je rekla: “Ma pusti to, Marija. Selo je puno životinja, a i ljudi prolaze šumom. Ne umišljaj si.” Osjećala sam se kao luđakinja.
Jedne večeri, dok sam prala suđe, začula sam šapat iz dvorišta. Srce mi je preskočilo. Ugasila sam svjetlo i tiho otvorila vrata. U mraku sam vidjela dvije sjene kako se kreću prema šupi. Nisam znala što da radim – vikati ili pobjeći? Umjesto toga, sakrila sam se iza zida i slušala.
“Jesi siguran da nas nitko ne vidi?” prošaptao je muški glas.
“Ma svi spavaju, nemaš brige,” odgovorio je drugi.
Noge su mi klecale. Nisam znala tko su ti ljudi ni što žele od nas. Kad su otišli, skupila sam hrabrost i otišla do šupe. Vrata su bila odškrinuta, a unutra je sve bilo prekopano – stari alati, Ivanova lovačka puška, čak i kutija s obiteljskim fotografijama.
Sljedećeg jutra pokazala sam Ivanu nered u šupi. “Netko nam ulazi u dvorište! Sad vjeruješ?”
Pogledao me s nevjericom, ali ovaj put nije imao odgovor. Samo je slegnuo ramenima i rekao: “Možda su to klinci iz sela… ili neki beskućnici iz Rijeke.”
Ali ja sam znala da nije tako jednostavno. Počela sam ispitivati susjede, ali svi su me gledali kao da sam poludjela. Čak su i Ana i Filip počeli izbjegavati razgovor o tome.
Jednog dana došla mi je sestra Jasmina iz Ogulina. Sjela je za kuhinjski stol i tiho rekla: “Marija, čula sam što se događa. Ljudi po selu pričaju da si postala paranoična.”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. “Jasmina, nisam luda! Netko nam dolazi oko kuće svaku noć!”
Ona me pogledala s tugom u očima. “Znam da ti nije lako, ali moraš paziti što govoriš pred djecom i mužem. Ako izgubiš njihovo povjerenje…”
“Već jesam,” prekinula sam je tiho.
Te noći odlučila sam ostati budna do zore. Sjedila sam u mraku s mobitelom u ruci, spremna nazvati policiju ako nešto primijetim. Oko tri sata začula sam škripu vrata na šupi. Prislonila sam lice uz prozor i vidjela siluetu muškarca kako izlazi iz šupe s nečim u rukama.
Nisam imala hrabrosti izaći van. Samo sam plakala i tresla se od straha.
Sljedećeg dana Ivan je pronašao pušku – nestala je. Tada je napokon povjerovao da nešto nije u redu.
Policija je došla, ali nisu pronašli ništa osim nekoliko otisaka cipela u blatu i tragova guma na cesti prema šumi.
Dani su prolazili u strahu i neizvjesnosti. Djeca su postala povučena, Ivan nervozan i šutljiv. Susjedi su nas počeli izbjegavati – nitko nije htio imati posla s “onima kojima netko upada u dvorište”.
Jednog popodneva stigla je vijest da su u susjednom selu uhvatili dvojicu muškaraca koji su provaljivali po kućama tražeći oružje i novac. Među ukradenim stvarima bila je i naša puška.
Svi su odjednom počeli govoriti: “Jesi vidjela? Marija je bila u pravu!” Ali meni to više ništa nije značilo.
Povjerenje koje smo izgubili među sobom nije se vratilo preko noći. Ivan me dugo gledao s krivnjom u očima, a djeca su me pitala zašto im nisam rekla istinu – kao da nisam pokušavala cijelo vrijeme.
Sada sjedim na istom onom prozoru s početka priče i pitam se: koliko vrijedi istina ako te nitko ne želi čuti? I koliko puta žena mora vikati prije nego što joj povjeruju?