Kad sam poslao svoju ženu Lejlu natrag na posao: Istina o očinstvu koju nisam želio znati
“Ne možeš ti to tako, Harise! Nije to samo presvući pelenu i nahraniti ga!” Lejlin glas je drhtao dok je navlačila kaput, spremna za svoj prvi radni dan nakon porodiljnog. Gledao sam je s mješavinom nervoze i inata. “Ma pusti, Lejla. Ja ću sve srediti. Samo idi, trebaš se vratiti među ljude. Dosta je bilo izležavanja.”
Nisam tada znao koliko će mi te riječi odzvanjati u glavi. Bio sam uvjeren da pretjeruje, da dramatizira kao i uvijek. Naš sin Amar imao je devet mjeseci, a meni se činilo da je ona cijeli dan samo na mobitelu ili spava. Nisam vidio sve ono što je radila dok sam ja bio na poslu – nisam htio vidjeti.
Prvi dan kad je otišla, osjećao sam se kao heroj. Napravio sam doručak, pustio Amara da se igra na podu dok sam gledao vijesti. Kad je zaplakao, podigao sam ga i pokušao ga zabaviti igračkama. Ali on nije prestajao plakati. Probao sam ga nahraniti, ali odbijao je kašicu. Počeo sam se znojiti, srce mi je lupalo. “Šta ti fali, bolan?” pitao sam ga, ali on me samo gledao svojim velikim smeđim očima i plakao još jače.
Satima sam pokušavao sve – nosio ga, pjevao mu, čak sam ga vozio u kolicima po stanu. Kad je konačno zaspao, ja sam sjedio na kauču, iscrpljen kao da sam trčao maraton. Pogledao sam na sat – bilo je tek pola deset ujutro.
Lejla mi je poslala poruku: “Jesi li dobro? Treba li vam šta?” Nisam joj odgovorio odmah. Nisam htio priznati poraz.
Dan za danom, stvari su postajale sve teže. Amar je dobio temperaturu. Nisam znao šta da radim – zvao sam mamu, zvao Lejlu na posao, ali ona nije mogla doći odmah jer joj šef nije dao slobodno. Bio sam ljut na nju, na sebe, na cijeli svijet. “Zašto si me ostavila samog s ovim?” vikao sam u praznu kuhinju dok je Amar plakao u naručju.
Navečer, kad bi Lejla došla kući umorna i iscrpljena, ja bih joj nabrajao sve što nije stigla napraviti: “Nisi oprala veš! Nisi kupila pelene! Amar ti je bio sav dan nemiran!” Ona bi me samo pogledala i tiho rekla: “Sad znaš.”
Počeli smo se udaljavati. Više nismo razgovarali kao prije. Ja sam bio ogorčen jer mi se činilo da ona ne mari dovoljno ni za mene ni za Amara. Ona je bila povrijeđena jer nisam vidio koliko joj je bilo teško dok je bila sama s njim.
Jedne večeri, nakon što sam satima pokušavao uspavati Amara koji je imao grčeve, srušio sam se na pod pored njegovog krevetića i zaplakao. Nisam mogao više izdržati. Osjetio sam kako mi se cijeli svijet ruši – nisam bio ni upola dobar roditelj kao što sam mislio da ću biti.
Lejla je ušla u sobu i tiho sjela pored mene. “Znaš,” rekla je, “i meni je bilo ovako svaki dan.”
Nisam znao šta da kažem. Samo sam slegnuo ramenima i obrisao suze.
Sljedećih dana pokušali smo razgovarati iskreno. Priznao sam joj da mi je bilo teško, da nisam imao pojma koliko zahtjevno može biti brinuti se za dijete cijeli dan bez pauze. Ona mi je ispričala o svojim strahovima – kako se bojala da će izgubiti sebe ako ostane samo mama, kako joj je nedostajala podrška.
Moji roditelji su dolazili i govorili: “Ma šta ti fali? Naši su odgajali petero djece bez problema!” Prijatelji su me zadirkivali: “Sad si ti mama u kući!” Osjećao sam se posramljeno i ljuto istovremeno.
Jedne noći, dok smo Lejla i ja sjedili za stolom nakon što je Amar konačno zaspao, upitao sam je: “Jesi li mi oprostila što sam te tjerao natrag na posao?”
Pogledala me tužno i rekla: “Ne znam još. Ali znam da više nikad neću dopustiti da netko umanji ono što radim.”
Od tada smo počeli dijeliti obaveze – zajedno smo kuvali, zajedno uspavljivali Amara, zajedno planirali tjedan. Nije bilo lako; često smo se svađali oko sitnica, ali barem smo bili iskreni jedno prema drugome.
Danas, kad gledam unatrag, pitam se: Zašto nam treba toliko patnje da bismo shvatili koliko vrijedi trud onog drugog? Jesmo li svi mi previše ponosni da priznamo kad pogriješimo?
Možda će netko od vas prepoznati sebe u mojoj priči. Možda će netko napokon reći hvala onome tko nosi najveći teret u kući.