„Lejla, ti ćeš imati dom. Ali, molim te, pazi na svog bolesnog brata“: Majčina posljednja želja

„Lejla, slušaj me…“ majčin glas bio je slab, ali riječi su mi parale srce. Sjedila sam pored njenog kreveta u našoj maloj sobi u Hrasnom, dok su vani prolazili tramvaji i donosili zvukove svakodnevnog života koji se za nas zaustavio. „Molim te, nemoj ostaviti Adnana. On nema nikoga osim tebe.“

Gledala sam njene ruke, nekad snažne i tople, sada tanke i hladne kao snijeg na Trebeviću. Suze su mi klizile niz lice, ali nisam mogla plakati naglas. Nisam smjela pokazati slabost pred njom. „Obećavam, mama“, šapnula sam, iako nisam znala kako ću izdržati.

Adnan je ležao u drugoj sobi. Imao je samo devet godina, ali zbog cerebralne paralize nije mogao hodati niti govoriti jasno. Njegov osmijeh bio je moj svijet, ali i moj teret. Otac nas je napustio kad je Adnan imao tri godine. Kažu da nije mogao podnijeti teret bolesti i siromaštva. Ja sam tada imala četrnaest.

Nakon majčine smrti, život se pretvorio u borbu za preživljavanje. Komšije su dolazile s hranom, ali većina ih je izbjegavala naš stan. „Jadna djeca“, šaptali bi na stubištu. Socijalna služba je nudila dom za Adnana, ali ja sam vrištala: „Ne dam ga! On je moj brat!“

Svaki dan bio je isti: ustajanje prije zore, presvlačenje Adnana, hranjenje kašicom, pranje veša na ruke jer nam je perilica davno crkla. U školi su me gledali kao čudakinju. Nisam imala vremena za izlaske ni prijatelje. Samo Samira me razumjela.

Jednog dana, dok sam gurala Adnanova kolica niz ulicu prema Domu zdravlja, naišla sam na Amira, starog prijatelja iz osnovne škole. „Lejla, gdje si nestala?“, pitao je s osmijehom.

„Nigdje… Tu sam“, odgovorila sam kratko.

Pogledao je Adnana i odmah shvatio. „Ako ikad trebaš pomoć…“

Nisam mu vjerovala. Ljudi često obećavaju, ali rijetko ispune.

Navečer sam sjedila uz prozor dok je Adnan spavao. Gledala sam svjetla Sarajeva i pitala se ima li nade za nas. Ponekad bih poželjela pobjeći, ostaviti sve iza sebe. Ali onda bih se sjetila majčinog pogleda i njenog šapata: „Pazi na njega.“

Jednog jutra, Adnan je imao napad. Tresao se i plakao, a ja sam panično zvala hitnu pomoć. Doktorica mi je rekla: „Lejla, ti si još dijete. Ne možeš sama ovo nositi.“

Ali nisam imala izbora.

Dani su prolazili u magli umora i brige. Počela sam raditi u pekari poslije škole. Gazda Mehmed bio je strog, ali pravedan. „Ako zakasniš zbog brata, reci mi odmah“, rekao mi je jednom.

Jedne večeri, dok sam nosila hljeb kući, zatekla sam socijalnu radnicu pred vratima.

„Lejla, moramo razgovarati“, rekla je ozbiljno.

Sjedile smo za stolom dok je Adnan crtao po papiru.

„Zabrinuti smo za tvoje zdravlje i školu. Ne možeš sve sama.“

Pogledala sam je ravno u oči: „On je moj brat. Obećala sam majci.“

„Znam… Ali razmisli o pomoći. Postoje centri gdje bi mu bilo lakše.“

Nisam mogla ni zamisliti da ga ostavim.

Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu što sam izgubila – djetinjstvo, prijatelje, snove o fakultetu… Ali nisam mogla izdati majku ni Adnana.

Jednog dana Samira me povukla u stranu:

„Lejla, ne možeš ovako zauvijek. Izgorit ćeš.“

„Šta da radim? Da ga dam u dom?“

„Ne znam… Ali moraš misliti i na sebe.“

Počela sam pisati dnevnik. U njemu sam zapisivala sve strahove i nade:

„Danas sam opet sanjala mamu. Rekla mi je da budem hrabra. Ali kako biti hrabra kad si stalno umorna?“

Prolazile su godine. Adnan je rastao, ali bolest ga nije puštala. Ja sam završila srednju školu s odličnim uspjehom – iz inata prema svima koji su govorili da neću moći.

Jednog dana Amir se pojavio na vratima s buketom cvijeća.

„Lejla… Znam da ti nije lako. Ali želim biti tu za vas.“

Pustila sam ga unutra prvi put.

S vremenom smo postali porodica – ja, Adnan i Amir. Nije bilo lako; bilo je dana kad bih vrištala od nemoći ili plakala u jastuk da me niko ne čuje.

Ali svaki put kad bih pogledala Adnanov osmijeh ili osjetila Amirinu ruku na ramenu, znala sam da nisam sama.

I danas se pitam: Jesam li ispunila majčinu želju? Jesam li sebično što ponekad poželim život bez tereta? Može li ljubav stvarno pobijediti sve prepreke ili samo naučimo živjeti s njima?