Majko, samo ti rođendan slavim: Priča o izgubljenoj bliskosti

“Znaš, mama, od mene možeš očekivati samo poklon za rođendan. Ništa više.” Moje riječi su visile u zraku, teške i hladne, dok je ona sjedila preko puta mene za kuhinjskim stolom, zureći u šalicu kave kao da će joj ona dati odgovor na sve što je propustila. Nije rekla ništa. Samo je uzdahnula, onako kako to radi kad ne zna što bi drugo.

Možda bi netko drugi u tom trenutku osjetio olakšanje, ali meni se srce stegnulo. Sjećanja su navirala poput bujice: miris bakinog kolača od jabuka, djedove ruke koje me podižu visoko u zrak, dadilja Jasmina koja mi pjeva uspavanku dok vani pada kiša. Majke nigdje. Uvijek je bila negdje drugdje – na poslu, na putu, na sastanku. “Ti si pametna djevojčica, znaš da mama mora raditi”, govorila bi mi kad bih je pitala zašto ne dolazi na priredbe ili zašto me ne vodi u park kao druge mame.

Odrasla sam u Zagrebu, u stanu punom tišine i skupih stvari. Tata je otišao kad sam imala četiri godine. O tome se nije pričalo. Baka i djed su preuzeli sve – od doručka do roditeljskih sastanaka. Kad su umrli, bila sam još dijete. Mama je tada unajmila dadilju. Jasmina je bila iz Travnika, nježna i strpljiva. S njom sam prvi put osjetila što znači biti voljen bez uvjeta.

Ali Jasmina nije bila moja mama. Kad bi otišla kući za praznike, ostajala bih sama s majkom. Tada bi kuća postala hladna kao led. Sjećam se jedne zime kad sam imala deset godina. “Mama, hoćeš li me zagrliti?” pitala sam je tiho dok smo gledale televiziju. Pogledala me zbunjeno, kao da sam je pitala nešto potpuno nerazumno. “Pa znaš da te volim”, rekla je i nastavila gledati vijesti.

U školi su djeca pričala o svojim roditeljima – kako ih mame tješe kad padnu, kako zajedno peku kolače ili idu na izlete. Ja sam šutjela. Kad bi me pitali gdje mi je mama, lagala bih: “Radi do kasno.” Istina je bila da nisam znala ni što bih joj rekla kad bi došla kući.

Godine su prolazile. Postala sam odlična učenica, upisala gimnaziju, kasnije i fakultet. Mama je bila ponosna na moje ocjene, ali nikad nije došla na promociju. “Imam važan sastanak”, opravdavala se uvijek iznova. Novac nije bio problem – imala sam sve što poželim: novu odjeću, mobitel, putovanja s razredom. Ali ono što sam najviše željela – njezinu pažnju – nikad nisam dobila.

Kad sam napunila dvadeset i dvije godine i diplomirala, odlučila sam otići iz stana. Unajmila sam mali stan u Dubravi s prijateljicom Ivanom iz Mostara. Prvi put sam osjećala slobodu – ali i prazninu koju nisam znala ispuniti.

Jednog dana nazvala me mama: “Ana, možeš li doći na ručak?” Glas joj je bio neobično mekan. Otišla sam, ali cijelo vrijeme osjećala sam knedlu u grlu. Sjela sam za stol dok je ona servirala juhu.

“Znaš…”, počela je nesigurno, “ponekad mi nedostaješ.”

Pogledala sam je ravno u oči: “Mama, ja tebi nikad nisam ni bila blizu da bi ti mogla nedostajati.”

Nije odgovorila. Samo je nastavila miješati juhu.

Tada sam shvatila da više ne mogu živjeti u iluziji da će se nešto promijeniti. Da će jednog dana shvatiti koliko me povrijedila svojom odsutnošću. Da će me zagrliti i reći mi da joj je žao.

Zato sam joj tog dana rekla ono što me godinama peklo iznutra: “Od mene možeš očekivati samo poklon za rođendan. Ništa više.” Nema više lažnih osmijeha za Božić, nema više pokušaja razgovora koji uvijek završe šutnjom.

Nakon toga smo se viđale samo jednom godišnje – na njezin rođendan. Donijela bih joj cvijeće ili knjigu koju voli, sjela na sat vremena i otišla. Ponekad bi pokušala započeti razgovor o prošlosti, ali ja bih uvijek skrenula temu.

Prijatelji su me pitali: “Kako možeš biti tako hladna prema vlastitoj majci?” Nisu razumjeli da hladnoća nije izbor nego posljedica godina zanemarivanja. Ivanina mama iz Mostara zvala me na ručkove, slala mi pakete s kolačima i pitala jesam li dobro kad padne snijeg u Zagrebu. U tim trenucima shvatila sam koliko mi nedostaje ono što nikad nisam imala.

Jednog dana dobila sam poziv iz bolnice – mama je imala moždani udar. Otišla sam do nje, sjela kraj kreveta i gledala je kako spava. Bila je tako mala i krhka, potpuno drugačija od žene koju sam pamtila iz djetinjstva.

Kad se probudila, pogledala me suznih očiju: “Ana… oprosti…”

Nisam znala što reći. Suze su mi navrle same od sebe.

“Zašto nisi nikad pokušala biti bliža?” pitala sam tiho.

“Nisam znala kako… Moja mama meni nije pokazivala ljubav… Mislila sam da ćeš razumjeti kad odrasteš…”

Tada sam shvatila da lanac hladnoće nije počeo sa mnom – ali ja ga mogu prekinuti.

Ipak, oprost ne dolazi preko noći. I dalje joj donosim poklon za rođendan – ali sada ostanem malo duže, popričamo o sitnicama iz svakodnevnog života. Ne očekujem čudo niti toplinu koju nikad nisam imala.

Ponekad se pitam: Je li moguće naučiti voljeti nekoga tko te godinama nije znao voljeti? Ili su neke rane jednostavno preduboke? Što vi mislite – može li se prekinuti lanac hladnoće ili smo osuđeni ponavljati greške svojih roditelja?