Izbačena zbog trudnoće: Deset godina kasnije, roditelji su mi pokucali na vrata
“Ne možeš ostati ovdje, Ivana. Sramotiš nas!” Majčin glas još uvijek odzvanja u mojim ušima, iako je prošlo deset godina od te večeri. Stajala sam na pragu naše kuće u Osijeku, držeći ruksak i nekoliko vrećica, dok mi je otac okretao leđa. Nisam imala kamo. Damir je tada imao samo devetnaest, bio je zbunjen i preplašen kao i ja. Njegovi roditelji nisu bili ništa blaži: “Nisi ti spreman za dijete, Damire!” vikao je njegov otac, dok mu je majka plakala u kuhinji.
Tog dana sam odrasla preko noći. U podstanarskoj sobici na Jugu 2, s mirisom vlage i starog namještaja, Damir i ja smo pokušavali shvatiti što znači biti roditelj. Prva tri mjeseca trudnoće povraćala sam svako jutro, a Damir je radio dva posla – konobario je u kafiću i raznosio letke po zgradama. Novca nikad dovoljno. Sjećam se kako sam plakala u kupaonici, stišćući trbuh i moleći Boga da nam nekako pomogne.
Roditelji su mi slali poruke samo da pitaju jesam li još živa. Nikad nisu pitali za bebu. Kad se mala Lana rodila, poslala sam im sliku. Nisu odgovorili. Damirovi su došli jednom, donijeli pelene i otišli bez riječi.
Godine su prolazile. Damir i ja smo se trudili, ali ljubav pod pritiskom siromaštva i neprestanih svađa nije izdržala. Rastali smo se kad je Lana imala četiri godine. Ostala sam sama s djetetom, bez podrške, bez obitelji. Radila sam kao blagajnica u Konzumu, navečer čistila stubišta po zgradama. Lana je često pitala za baku i djeda. “Zašto nas ne vole?” pitala bi tiho prije spavanja. Nisam znala što da joj kažem.
Prijateljica Mirela mi je jednom rekla: “Ivana, moraš im oprostiti zbog sebe, ne zbog njih.” Ali kako oprostiti kad te vlastiti roditelji izbace na ulicu? Kad tvoje dijete raste bez bake i djeda jer su oni preponosni da priznaju pogrešku?
Deset godina kasnije, Lana je već djevojčica s dugim pletenicama i osmijehom koji mi daje snagu svakog dana. Jednog kišnog popodneva, dok sam slagala rublje, začula sam zvono na vratima. Otvorila sam – a pred vratima su stajali oni. Moja majka i otac. Stariji, pogrbljeni, s tužnim očima.
“Ivana… možemo li ući?” Majčin glas bio je tih, slomljen.
Stajala sam nepomično. U meni se miješala ljutnja, tuga i nešto što nisam mogla imenovati. Lana je provirila iza mene: “Mama, tko su to?”
Otac je spustio pogled: “Mi smo tvoji baka i djed… Ako nas još želiš tako zvati.”
Pustila sam ih unutra. Sjeli su za kuhinjski stol koji sam kupila na oglasniku prije sedam godina. Majka je gledala Lanu kao da gleda čudo.
“Ivana… Tata je bolestan,” rekla je tiho. “Ne možemo više sami… Trebamo pomoć.”
Osjetila sam kako mi srce lupa u grlu. Nakon svega što su mi učinili, sad traže moju pomoć? Pogledala sam Lanu – ona nije znala ništa o našoj prošlosti, gledala ih je znatiželjno.
“Zašto ste došli baš sada?” upitala sam drhteći.
Otac je šutio, a majka je brisala suze: “Zato što smo pogriješili… Zato što smo bili glupi i ponosni… I zato što nemamo nikoga osim tebe.”
Sjedili smo dugo u tišini. Lana je donijela crtež i pružila ga baki: “Ovo je za vas.” Majka ga je uzela kao da drži nešto sveto.
Te noći nisam mogla spavati. U meni se borila želja da im pomognem i bijes zbog svega što su mi učinili. Sjetila sam se svih onih noći kad sam plakala sama s Lanom u naručju, svih odbijenih poziva i neodgovorenih poruka.
Sljedećih tjedana dolazili su često. Pomagala sam ocu oko lijekova, vodila ga liječniku. Majka je pokušavala kuhati za nas, ali više nije znala što Lana voli jesti. Ponekad bi sjeli zajedno za stol – prvi put nakon deset godina.
Jedne večeri, dok smo prali suđe, majka me pogledala: “Ivana… možeš li nam ikada oprostiti?”
Nisam znala odgovoriti. Oprost nije nešto što se može izgovoriti – to je proces koji traje godinama.
Danas, kad gledam Lanu kako sjedi u krilu svoga djeda i smije se njegovim šalama, pitam se: Je li moguće ponovno izgraditi obitelj nakon svega što smo prošli? Može li ljubav pobijediti ponos i bol?
Što biste vi učinili na mom mjestu? Biste li oprostili svojim roditeljima ili biste ih zauvijek ostavili iza sebe?