Bijeg iz sale: Kako sam pobjegla s vjenčanja s najboljim prijateljem

“Jesi li ti normalna, Hana? Pogledaj što radiš!” vikao je moj otac dok sam stajala pred vratima sale, u bijeloj haljini, drhteći od srama i bijesa. Zvuk čaša koje su padale na pod i smijeh gostiju miješali su se s mojim ubrzanim otkucajima srca. Nisam mogla vjerovati da je ovo moj dan, dan koji sam sanjala još od djetinjstva, a sada mi se pretvarao u noćnu moru.

Sve je počelo još jutros, kad mi je mama, nervozna kao i uvijek, pokušavala namjestiti veo. “Hana, nemoj plakati, razmazat ćeš šminku. Sve će biti savršeno, vidjet ćeš.” Ali ja sam već tada osjećala težinu u prsima, kao da nešto nije u redu. Nisam znala što je točno, ali nisam imala hrabrosti priznati sebi da možda ne želim ovo vjenčanje.

Damir je kasnio. Sat vremena prije ceremonije, još ga nije bilo. Njegov brat Ivan mi je šapnuo: “Ma znaš njega, uvijek kasni. Možda je otišao popiti koju za hrabrost.” Nasmijala sam se kiselo, ali istina je bila da me ta rečenica zaboljela. Damir je često pio više nego što bi trebao, ali uvijek sam to opravdavala – stres na poslu, problemi s ocem, loše vrijeme. Nikad nisam htjela priznati da je to možda dio njega koji ne mogu promijeniti.

Kad se napokon pojavio, već je bio vidno pijan. Hodao je nesigurno prema oltaru, a oči su mu bile mutne. Svi su šaptali, ali nitko nije imao hrabrosti reći ništa naglas. Osjećala sam kako mi se ruke tresu dok sam ga gledala. “Hana, ljubavi moja!” viknuo je preglasno i zagrlio me tako snažno da mi je skoro slomio buket. Osjetila sam miris alkohola i nešto u meni je puklo.

Ceremonija je prošla u magli. Svećenik je govorio riječi koje nisam čula, a Damir se stalno smijao i dobacivao šale koje nikome nisu bile smiješne. Kad smo izašli iz crkve, baka Mara mi je šapnula: “Dijete moje, jesi li sigurna?” Pogledala sam je u oči i prvi put poželjela reći NE. Ali nisam mogla. Svi su očekivali bajku.

U sali za slavlje sve je kulminiralo. Damir je već na početku večere podigao čašu i viknuo: “Za moju Hančicu! Da nam nikad ne dosadi!” Gosti su se smijali, ali ja sam osjećala kako mi se srce steže. Kad je počeo plesati s mojom sestrom Lanom, previše blizu i previše grubo, osjetila sam kako mi suze naviru na oči.

U tom trenutku prišao mi je Adnan, moj najbolji prijatelj iz djetinjstva. “Hana, hajde van na zrak. Ne moraš ovo trpjeti.” Pogledala sam ga i vidjela iskrenu zabrinutost u njegovim očima. “Ne mogu… svi gledaju…” prošaptala sam. “Neka gledaju! Zar ti nije dosta glume?”

Nisam znala otkud mi snaga, ali uhvatila sam ga za ruku i istrčala van iz sale. Kiša je počela padati, kapljice su mi kvasile lice i haljinu, ali osjećala sam se slobodno prvi put nakon mjeseci priprema i lažnih osmijeha.

“Što sad?” pitao me Adnan dok smo stajali pod nadstrešnicom stare škole preko puta sale. “Ne znam… Bojim se što će reći mama, tata… cijelo selo!”

Adnan me zagrlio. “Hana, cijeli život si radila ono što drugi očekuju od tebe. Kad ćeš jednom napraviti nešto za sebe?”

U tom trenutku začula sam viku iz sale. Otac je istrčao van, lice mu crveno od bijesa: “Vraćaj se odmah! Sramotiš nas pred svima! Što će ljudi reći?”

Pogledala sam ga kroz suze: “Tata, ne mogu više… Ne mogu živjeti život koji nisam izabrala!”

Majka je izašla za njim, uplakana: “Hana, molim te… vrati se unutra. Sve smo ovo radili zbog tebe!”

“Ne zbog mene! Zbog vas! Zbog toga što ste željeli savršenu sliku pred svima!” viknula sam i osjetila kako mi glas prvi put zvuči snažno.

Adnan me povukao za ruku: “Idemo odavde. Nemaš im što više dokazivati.”

Krenuli smo prema njegovom autu dok su gosti izlazili van i gledali nas kao da smo poludjeli. Čula sam šaputanja: “Jadna djevojka…”, “Tko zna što joj je…”, “Sramota za obitelj…”

U autu sam plakala satima dok me Adnan vozio prema Sarajevu. Nismo puno pričali; njegova prisutnost bila mi je dovoljna. Zastali smo kod Miljacke i sjeli na klupu.

“Znaš li što želiš sad?” pitao me tiho.

“Ne znam… Ali znam da više ne želim živjeti po tuđim pravilima.”

Adnan me pogledao s osmijehom: “Onda si već napravila prvi korak.”

Sljedećih dana telefon nije prestajao zvoniti – mama, tata, Lana, pa čak i Damir koji mi je slao poruke isprike i molio da mu oprostim. Nisam odgovarala nikome.

Nakon tjedan dana vratila sam se kući. Otac me nije ni pogledao; majka me zagrlila kroz suze: “Samo želim da si sretna.” Damir me čekao pred kućom s buketom cvijeća.

“Hana, pogriješio sam… Bio sam glup… Daj mi još jednu šansu!”

Pogledala sam ga mirno: “Damire, možda ćeš jednog dana shvatiti da ljubav nije samo navika ili strah od samoće. Ja moram pronaći sebe prije nego što mogu biti s ikim drugim.”

Adnan me čekao na kraju ulice. Kad sam mu prišla, rekao je: “Ponosan sam na tebe.” Osjetila sam olakšanje kakvo nikad prije nisam osjetila.

Danas znam da nije lako okrenuti leđa svemu što si planirao – obitelji, tradiciji, očekivanjima cijelog sela – ali ponekad moraš izabrati sebe da bi mogao istinski voljeti druge.

Pitam vas: Biste li vi imali hrabrosti pobjeći iz vlastite bajke kad shvatite da ona nije vaša? Koliko puta ste žrtvovali sebe zbog tuđih očekivanja?