Posljednje pismo sestri: Priča o malom Bartolu i obiteljskoj tajni

“Bartole, gdje si opet nestao?” vikao je tata iz dnevne sobe, dok sam ja sjedio na podu svoje sobe, stisnut uz radijator, držeći u ruci Aninu omiljenu plišanu žabu. Srce mi je tuklo kao ludo. Znao sam da će me pronaći, ali nisam mogao podnijeti još jedan razgovor o tome kako se moram ponašati kao da je sve u redu. Nije bilo u redu. Ništa više nije bilo u redu otkako je Ana otišla.

Ana je bila moja mlađa sestra, dvije godine mlađa, uvijek nasmijana, uvijek spremna na gluposti. Sjećam se dana kad smo zajedno crtali kredama po pločniku ispred naše zgrade u Osijeku, dok je mama vikala s prozora: “Nemojte se uprljati!” Ana bi mi namignula i namjerno povukla crtu preko svoje haljine. Smijali smo se kao ludi. Tada još nismo znali da postoje tajne koje mogu uništiti cijelu obitelj.

Sve je počelo prošle zime, kad je Ana počela češće kašljati. Mama je govorila da je to samo prehlada, ali ja sam znao da nije. Noću bih čuo kako plače u svojoj sobi, a roditelji bi šaptali iza zatvorenih vrata. Jedne večeri sam se prikrao i čuo mamu kako govori: “Ne smijemo mu reći, premlad je da shvati.” Tata je samo šutio. Tada sam prvi put osjetio strah koji mi je stezao grlo.

Ana je završila u bolnici. Sjećam se mirisa dezinfekcije, bijelih plahti i njenih sitnih ruku koje su drhtale dok sam joj čitao bajke. “Bartole, hoćeš li mi obećati nešto?” pitala me jednom, tiho, gotovo šaptom. “Oprosti mami i tati ako budeš morao. Oni nisu krivi.” Nisam razumio što to znači. Samo sam joj obećao.

Nakon Anine smrti, sve se promijenilo. Mama je postala sjena žene koju sam poznavao. Po cijele dane bi sjedila za stolom i gledala kroz prozor, a tata bi dolazio kući kasno i mirisao na cigarete i gorčinu. Ja sam lutao stanom tražeći Anu u svakom kutku, u svakoj igrački koju smo dijelili.

Jednog dana, dok sam pretraživao ladicu s njenim stvarima, pronašao sam pismo adresirano meni. Drhtavim rukopisom pisala je: “Dragi Bartole, ako ovo čitaš, znači da me više nema. Znam da ćeš biti tužan i ljut, ali molim te nemoj kriviti mamu i tatu. Oni su samo pokušavali zaštititi mene… i tebe. Znam zašto su šaptali – nisam bila njihova prava kći. Znam da si ti njihov sin, a ja sam došla iz drugog svijeta. Ali ti si bio moj brat od prvog dana kad sam stigla ovdje. Volim te najviše na svijetu. Tvoja Ana.”

Svijet mi se srušio drugi put. Nisam mogao vjerovati – Ana nije bila moja sestra? Kako su to mogli sakriti od mene? Trčao sam do mame s pismom u ruci, vrišteći: “Zašto mi niste rekli? Zašto ste lagali?” Mama je plakala kao nikad prije i grlila me tako jako da sam mislio da ću se ugušiti.

“Bartole, nismo znali kako ti reći… Ana je bila dijete moje sestre koja je poginula u ratu. Nismo mogli dopustiti da završi u domu. Voljeli smo je kao svoju…” Tata je šutio, gledao u pod, a ja sam osjećao kako mi se srce raspada na tisuću komadića.

Tjedni su prolazili u tišini i napetosti. U školi su me pitali gdje je Ana, a ja bih samo slegnuo ramenima i pobjegao na WC plakati. Prijatelji su se povukli jer nisu znali što reći. Jedino što mi je ostalo bilo je Anino pismo koje sam čitao svake večeri prije spavanja.

Jednog dana skupio sam hrabrost i otišao na groblje sam. Sjeo sam kraj njenog groba i šapnuo: “Oprosti mi, Ana. Oprosti što nisam znao, što nisam bio bolji brat.” Vjetar je nosio lišće oko mene, a ja sam osjećao kao da me ona grli.

Danas, godinu dana kasnije, još uvijek osjećam prazninu koju ništa ne može ispuniti. Mama i tata polako ponovno razgovaraju sa mnom, ali nikad više neće biti kao prije. Naučio sam da obiteljske tajne mogu uništiti povjerenje zauvijek.

Ponekad se pitam: Što bi bilo da su mi rekli istinu ranije? Bismo li bili sretniji? Biste li vi oprostili svojim roditeljima takvu tajnu? Koliko istine djeca mogu podnijeti?