Cijeli život sam radila u Njemačkoj da djeci kupim stanove. Sad me nitko ne želi kod sebe.
“Mama, ne možeš ostati kod mene dulje od tjedan dana. Znaš da je Ivana trudna, a stan nam je mali.” Glas mog sina Darija parao mi je srce dok sam sjedila na rubu kreveta u njegovoj dnevnoj sobi u Zagrebu. Pogledala sam kroz prozor, tražeći utjehu u sivom nebu iznad Trešnjevke. Nisam imala kamo.
Cijeli život sam provela čisteći tuđe kuće u Njemačkoj, perući tuđe suđe, brišući tuđe suze. Sve za svoju djecu, za Darija i Lejlu. Svaku marku sam slala kući, svaki godišnji odmor provodila s njima, a opet sam uvijek bila strankinja – i tamo i ovdje. Kad sam napokon skupila dovoljno da im kupim stanove, mislila sam: “Sad će me voljeti. Sad ću napokon biti majka kakvu zaslužuju.”
Ali sada, kad sam stara i bolesna, kad mi ruke drhte od reume i srce preskače od tuge, osjećam se kao uljez u njihovim životima. Lejla živi u Sarajevu, ima dvoje male djece i muža koji me nikad nije volio. Kad sam joj rekla da bih došla na mjesec dana, samo da se malo oporavim nakon operacije kuka, rekla je: “Mama, znaš da je Emir nervozan kad je gužva u stanu. Možda je bolje da dođeš drugi put.”
Drugi put? Koliko još imam tih drugih puta? Sjedim sama u malom stanu koji sam iznajmila na periferiji Zagreba. Zidovi su hladni, a tišina me guši. Svaki dan gledam slike svoje djece na mobitelu – Darijo na promociji, Lejla s djecom na moru – i pitam se gdje sam pogriješila.
Sjećam se dana kad sam odlazila iz Bosne. Lejla je imala šest godina, Darijo devet. Plakala su oboje dok sam ih grlila na autobusnoj stanici u Zenici. “Mama, kad ćeš se vratiti?” pitala je Lejla kroz suze. “Brzo, ljubavi. Samo da zaradim za našu kuću.” Nisam znala da će to “brzo” trajati dvadeset godina.
U Njemačkoj sam radila po dva posla. Ujutro čistim uredske zgrade, navečer perem podove po hotelima. Ruke su mi bile ispucale od kemikalija, leđa savijena od umora. Ali svaki put kad bih primila plaću, slala sam novac kući – za knjige, za novu jaknu, za Lejlinu ekskurziju. Nikad nisam sebi kupila ni novu haljinu.
Kad su odrasli, kupila sam im stanove – Dariju u Zagrebu, Lejli u Sarajevu. Mislila sam da će to biti moj povratak kući. Da će me čekati raširenih ruku.
Ali život nije film. Prvi put kad sam došla kod Darija nakon povratka iz Njemačke, njegova žena Ivana gledala me ispod oka dok sam kuhala grah. “Znate, gospođo Sanja, mi smo navikli na svoj ritam. Djeca su odrasla…” Nasmiješila sam se i pravila da ne čujem.
Jedne večeri čula sam ih kako šapuću u kuhinji:
“Ne možemo je stalno imati ovdje. Znaš kakva je… uvijek nešto prigovara.”
“Ali ona nam je sve dala…”
“To ne znači da sad mora živjeti s nama!”
Te riječi su me zaboljele više nego sve godine samoće u Njemačkoj.
Lejla mi šalje poruke svaki dan: “Mama, kako si? Djeca te vole!” Ali kad predložim da dođem kod nje na duže, uvijek ima neki izgovor: “Emir ima puno posla… Djeca su bolesna… Stan nam je mali…”
Ponekad mislim da bi bilo bolje da nisam ništa dala. Da sam ostala s njima u Bosni, makar gladovali zajedno. Možda bi me tada voljeli više? Možda bi me tada trebali?
Jednog dana nazvala me stara prijateljica iz Zenice, Azra:
“Sanja, hajde kod mene na kafu! Svi te pitaju gdje si nestala!”
Otišla sam kod nje i prvi put nakon dugo vremena osjetila toplinu doma. Azra me slušala dok sam plakala nad šalicom kave.
“Znaš, Sanja,” rekla je tiho, “djeca danas ne znaju što znači žrtva. Oni misle da je sve što imaju normalno. Ne zamjeraj im previše… ali nemoj ni sebe zaboraviti.”
Te noći nisam mogla spavati. Gledala sam strop i pitala se: Što sad? Imam novac od mirovine, ali nemam dom. Imam djecu, ali nemam obitelj.
Jednog jutra skupila sam hrabrost i nazvala Darija:
“Sine, neću vam više smetati. Našla sam mali stan za sebe blizu Azre. Samo želim da znaš da vas volim i da mi je žao ako sam vas opterećivala svojom prisutnošću.”
S druge strane tišina.
“Mama… nisi ti nama teret… samo… nismo navikli na tebe ovdje.”
Nisam znala što reći na to.
Sad sjedim sama u svom malom stanu i gledam kroz prozor kako pada kiša nad Zagrebom. Ponekad mi dođe Lejla s djecom na vikend – donesu kolače i smiju se po cijelom stanu. Onda opet ode i ostane tišina.
Pitam se: Jesam li pogriješila što sam sve dala za njih? Je li ljubav majke uvijek uzaludna žrtva? Ili možda ipak negdje postoji dom za nas koji smo cijeli život bili između dva svijeta?
Što vi mislite – može li se majčina žrtva ikada doista vratiti ili smo osuđeni na samoću kad više nismo potrebni?