Kako sam molitvom preživjela brak koji me uništavao: Priča o vjeri, žrtvi i novom početku

“Zašto opet kasniš, Ivane?” Moj glas je drhtao dok sam gledala u sat na zidu, a ruke su mi bile hladne od nervoze. Već treću večer zaredom sjedila sam sama za stolom, gledajući kako se juha hladi. Ivan je ušao, mirisao je na cigarete i jeftini alkohol. Nije me ni pogledao, samo je bacio ključeve na komodu i promrmljao: “Ne počinji opet. Umoran sam.”

U tom trenutku, osjetila sam kako mi se srce steže. Nije to bio prvi put da me ignorira, ali svaki put boljelo je kao prvi. Sjetila sam se dana kad smo se upoznali na proslavi kod zajedničkih prijatelja u Sarajevu. Tada je bio šarmantan, nasmijan, pun obećanja. Obećanja koja su s godinama nestala, kao i njegova pažnja.

Prve godine braka bile su teške, ali vjerovala sam da će biti bolje. “Samo strpljenja, Amra,” govorila mi je mama dok smo pile kavu na balkonu u Mostaru. “Svi brakovi imaju uspone i padove.” Ali moji padovi su postajali sve dublji. Ivan je gubio posao za poslom, a ja sam radila dva posla – u školi i navečer čistila urede – da platimo stanarinu i režije. On bi sjedio pred televizorom, ponekad nestajao do kasno u noć.

Najgore su bile tišine. One duge, hladne tišine kad bih pokušala razgovarati o našim problemima, a on bi samo slegnuo ramenima ili izašao iz sobe. Počela sam sumnjati u sebe – jesam li ja kriva? Jesam li previše zahtjevna? Možda nisam dovoljno dobra supruga?

Jedne večeri, nakon što sam ga molila da mi pomogne oko računa, viknuo je: “Daj mi mira! Zar ne vidiš da mi je dosta svega?” Plakala sam cijelu noć, a onda sam prvi put kleknula kraj kreveta i počela moliti. Nisam bila posebno pobožna prije braka, ali tada sam osjetila da nemam nikoga osim Boga.

Molitva mi je postala jedini oslonac. Svake večeri šaptala sam iste riječi: “Daj mi snage da izdržim još jedan dan.” Ujutro bih ustajala s teškim srcem, ali barem s osjećajem da nisam sama.

Moja sestra Lejla primijetila je da se nešto događa. Jednog dana došla je nenajavljeno i zatekla me kako sjedim na podu kuhinje, suznih očiju. “Amra, ovo nisi ti. Što ti radiš sebi?” Pogledala sam je i slomila se: “Ne znam više tko sam. Samo želim da prestane boljeti.”

Lejla me zagrlila i rekla: “Zaslužuješ više od ovoga. Zaslužuješ biti sretna.” Ali ja nisam znala kako otići. Bojala sam se što će reći ljudi – susjedi, rodbina, čak i kolegice u školi. U našoj sredini razvod je još uvijek sramota.

Jedne noći Ivan se vratio pijaniji nego ikad. Počeo je razbijati čaše po kuhinji i vikati na mene zbog nečega što nisam ni razumjela. Sakrila sam se u kupaonicu i zaključala vrata dok nije zaspao na kauču. Te noći molila sam najduže do tada: “Bože, pokaži mi put. Daj mi znak da smijem otići.”

Sljedećeg jutra pronašla sam poruku od učenice iz škole: “Hvala vam što ste uvijek tu za mene.” Suze su mi potekle niz lice – shvatila sam da vrijedim više nego što mislim, barem nekome.

Počela sam skupljati hrabrost. Prvo sam potražila pomoć kod psihologinje Mirele iz škole. Rekla mi je: “Nisi sama. Imaš pravo na sreću.” Zatim sam razgovarala s mamom. Plakala je, ali me podržala: “Bolje biti sama nego nesretna cijeli život.” Lejla mi je ponudila da dođem kod nje dok ne stanem na noge.

Jednog popodneva skupila sam sve što imam u dvije torbe dok Ivana nije bilo doma. Ostavila sam mu poruku: “Više ne mogu ovako živjeti. Želim sebi dati novu šansu.”

Prvih nekoliko tjedana bilo je strašno teško. Osjećala sam se kao da hodam bez kože – ranjiva, izložena svima. Ljudi su šaptali po zgradi, neki su me izbjegavali u trgovini. Ali svake večeri nastavila sam moliti – ovaj put za mir i oprost sebi.

Polako sam počela vraćati osmijeh na lice. U školi su me djeca grlila, Lejla me vodila na izlete po okolnim planinama, a mama mi je svake nedjelje slala pitu i poruke podrške.

Naučila sam da vjera nije samo ritual – to je snaga koja te drži kad sve drugo nestane. Naučila sam da ljubav prema sebi nije sebičnost nego preduvjet za sreću.

Danas živim sama u malom stanu s pogledom na Neretvu. Još uvijek se ponekad bojim budućnosti, ali više se ne bojim biti sama sa sobom.

Ponekad se pitam: Koliko nas još šuti zbog straha od osude? Koliko nas još svake noći moli za snagu da preživi vlastiti dom? Možda će moja priča nekome dati hrabrosti da kaže: dosta je.