Subota u Konzumu: Kad se život preokrene u trenu

“Gospođo, molim vas, vratite artikl!” povikala je blagajnica, a ja sam, zbunjena i posramljena, stajala ukočeno s vrećicom u ruci. Ljudi iza mene počeli su negodovati, netko je dobacio: “Uvijek ista priča s penzionerima!” Osjetila sam kako mi obrazi gore, a srce mi je tuklo kao da će iskočiti iz prsa. Nisam razumjela što se događa – samo sam pokušala platiti kruh i mlijeko, ali kartica mi je odbijena. U tom trenutku, osjećala sam se kao da sam gola pred cijelim svijetom.

Moje ime je Ljubica. Imam 72 godine i cijeli život provela sam u Sarajevu, a zadnjih deset godina živim kod kćeri u Zagrebu. Subotom uvijek idem u Konzum na Jarunu jer volim sama birati što ću kuhati za unuke. Taj dan bio je poseban – unuka Lana slavila je rođendan i htjela sam joj ispeći pitu od jabuka, baš kao što je moja mama meni pravila. Nisam ni slutila da će obična kupovina završiti tako sramotno.

Dok sam stajala na blagajni, pokušavala sam objasniti blagajnici, mladoj djevojci po imenu Ivana, da mi kartica ne radi jer mi je sin prebacio novac tek jutros. “Samo trenutak, molim vas… možda banka još nije proknjižila uplatu,” rekla sam tiho. Ivana je sumnjičavo gledala moju staru torbicu i vrećicu s jabukama. “Gospođo, ako nemate novca, ne možete uzeti robu!” rekla je glasno, tako da su svi mogli čuti.

Osjetila sam kako mi se noge tresu. Iza mene je stajao muškarac srednjih godina, Dragan, koji je nervozno pogledavao na sat. “Ajde, gospođo, nemamo cijeli dan!” viknuo je. U tom trenutku netko iz reda šapnuo je: “Sigurno opet neka prevara…” Nisam mogla vjerovati što čujem. Zar sam postala sumnjiva samo zato što sam stara i imam problema s karticom?

Pokušala sam još jednom: “Molim vas, mogu li ostaviti stvari dok ne provjerim stanje na bankomatu?” Ali Ivana je već zvala zaštitara. “Gospođo, morat ćete poći sa mnom,” rekao je zaštitar Mario, visok i krupan čovjek s ozbiljnim licem. Osjećala sam se kao kriminalac. Ljudi su buljili u mene – neki sažaljivo, većina osuđujuće.

U tom trenutku stigla je policija. Dva policajca, Tomislav i Adnan, prišla su mi i zamolila me da pokažem osobnu iskaznicu. Ruke su mi drhtale dok sam kopala po torbici. “Gospođo Ljubice, jeste li pokušali napustiti trgovinu bez plaćanja?” pitao je Tomislav ozbiljno. “Nisam! Samo mi kartica nije radila…” glas mi je zadrhtao.

Odjednom mi je pozlilo. Sve se zamaglilo pred očima i osjetila sam kako gubim ravnotežu. Srušila sam se na pod između polica sa slatkišima. Netko je povikao: “Zovite hitnu!” Čula sam glasove izdaleka – “Jadna žena…”, “Tko zna što joj je…”, “Možda glumi…”

Probudila sam se u kolima hitne pomoći. Iznad mene lice mlade doktorice Amre. “Sve će biti u redu, gospođo Ljubice. Imate visoki tlak od stresa.” Suze su mi klizile niz obraze. Nisam plakala zbog zdravlja – plakala sam zbog poniženja koje sam doživjela pred tolikim ljudima.

Kad su me vratili kući, kći Sanja čekala me na vratima. “Mama, što se dogodilo? Zvali su me iz policije!” Zagrlila me snažno. Nisam mogla govoriti od srama i tuge. Unuka Lana dojurila je iz sobe: “Bako, jesi li dobro? Hoćeš li ipak praviti pitu?” Pogledala sam te velike smeđe oči pune brige i osjetila kako mi srce puca.

Kasnije te večeri sjedile smo Sanja i ja za kuhinjskim stolom. “Mama, ne smiješ više sama ići u dućan! Danas ljudi nemaju strpljenja ni za koga…” rekla je tiho. Pogledala sam kroz prozor u tamu i šaptom odgovorila: “Sanja, ne želim biti teret. Samo želim osjećati da vrijedim… da nisam nevidljiva.” Sanja me uhvatila za ruku: “Nisi teret, mama. Ali svijet se promijenio – ljudi više ne vide čovjeka nego samo problem ili smetnju.”

Te noći nisam mogla spavati. U glavi su mi odzvanjale riječi blagajnice i pogledi ljudi iz reda. Sjetila sam se svog pokojnog muža Zorana – uvijek bi rekao: “Ljubice, dostojanstvo ti nitko ne može uzeti ako ga sama ne predaš.” Ali što kad ti ga uzmu pred svima?

Sljedećih dana nisam izlazila iz stana. Bojala sam se susreta s ljudima iz kvarta – što ako me prepoznaju? Što ako misle da sam lopovica? Sanja me tješila: “Mama, to se svakome može dogoditi! Ljudi zaboravljaju da starost nije sramota.” Ali ja nisam mogla zaboraviti osjećaj srama.

Jednog popodneva zazvonio je telefon. Bila je to Ivana iz Konzuma. “Gospođo Ljubice, htjela bih vam se ispričati… Nisam smjela tako reagirati. Imali smo puno krađa zadnjih tjedana i…” Glas joj je drhtao. “Znam, dijete… Nije lako raditi s ljudima,” odgovorila sam umorno.

Nakon tog poziva odlučila sam otići do trgovine s Lanom. Držala me za ruku dok smo ulazile unutra. Ljudi su nas gledali – neki su klimnuli glavom u znak pozdrava, drugi okrenuli glavu. Osjećala sam strah ali i ponos što nisam odustala.

Na blagajni nas je dočekala Ivana s osmijehom: “Dobar dan, gospođo Ljubice! Kako ste danas?” Pogledala sam je ravno u oči: “Bolje nego prošle subote.” Lana se nasmijala i zagrlila me oko struka.

Kad smo izašle iz trgovine, Lana me upitala: “Bako, jesi li sada opet hrabra?” Pogledala sam je i rekla: “Jesam, dušo moja… Ali znaš što? Najteže je biti hrabar kad te drugi ne vide kao čovjeka nego kao problem.”

Ponekad se pitam – koliko nas starijih svakodnevno proživljava ovakve trenutke? Hoće li društvo ikada naučiti gledati srcem umjesto predrasudama? Što vi mislite – jesmo li zaista postali nevidljivi ili još uvijek možemo vratiti svoje dostojanstvo?