Ispod Površine: Ispovijest Jedne Noći Koja Mi Je Promijenila Život
“Nije mi ostalo još puno vremena, ali želim da znaš koliko te volim, i koliko si mi značio sve ove godine…”
Zastao sam na pragu dnevnog boravka, srce mi je tuklo kao ludo. Kiša je lupala po prozorima naše male kuće u predgrađu Sarajeva, a Lejlin glas bio je tih, ali jasan. Nisam mogao vjerovati što čujem. Stajala je leđima okrenuta, držeći papir u ruci, a riječi koje je izgovarala zvučale su kao oproštaj. Kao da piše govor za moj sprovod.
“Lejla, s kim to pričaš?” upitao sam, pokušavajući prikriti drhtanje u glasu.
Trgnula se, sakrila papir iza leđa i nasmiješila se onim lažnim osmijehom koji sam prepoznao još iz studentskih dana kad bi pokušala sakriti lošu ocjenu.
“Ma ništa, vježbam govor za posao. Znaš da imamo onu prezentaciju sutra,” odgovorila je brzo.
Ali nisam joj povjerovao. Cijelu noć nisam mogao zaspati. U glavi su mi se rojile misli: Je li bolesna? Je li meni nešto prešutjela? Ili možda… ima nekog drugog? Osjećao sam se kao stranac u vlastitom domu.
Sljedeće jutro, dok je spremala doručak, gledao sam je krišom. Svaki njen pokret mi je bio sumnjiv. Kad mi je pružila kafu, ruka joj je lagano zadrhtala. “Jesi li dobro?” pitao sam.
“Samo sam malo umorna,” odgovorila je tiho.
Nisam više mogao izdržati. Otišao sam do svog prijatelja Dine, čovjeka kojem sam uvijek mogao reći sve.
“Dino, mislim da me Lejla vara ili da nešto ozbiljno krije od mene,” rekao sam mu dok smo sjedili u njegovoj garaži, okruženi mirisom benzina i starim alatima.
Dino me pogledao ispod obrva. “Jesi ti normalan? Lejla te voli više nego što ti voliš samog sebe! Možda si nešto krivo shvatio.”
Ali nisam mogao izbaciti iz glave ono što sam čuo. Cijeli dan sam bio nervozan, paranoičan. Kad sam se vratio kući, Lejla je sjedila za stolom s našom kćerkom Eminom, koja je crtala srce na komadu papira.
“Tata, vidi šta sam nacrtala!” viknula je Emina.
Pogledao sam crtež: srce, a u njemu mama, tata i ona. Ispod je pisalo: “Moja porodica – moja snaga.”
Osjetio sam knedlu u grlu. Možda Dino ima pravo. Možda previše umišljam.
Te večeri Lejla me zamolila da dođem ranije kući jer ima nešto važno za reći. Srce mi je opet počelo divlje lupati. Sjeo sam na kauč dok je ona nervozno šetala po sobi.
“Znam da si zabrinut. Znam da si me gledao drugačije zadnjih dana,” počela je tiho.
“Lejla, molim te, reci mi istinu! Šta se dešava? Jesi li bolesna? Imaš li nekog drugog?” izletjelo mi je prije nego što sam stigao razmisliti.
Pogledala me iznenađeno, a onda se nasmijala kroz suze.
“Bože, Harise! Ne mogu vjerovati da si to pomislio! Nisam bolesna, nemam nikog drugog… Pripremala sam govor za tvoj rođendan! Emina i ja smo ti htjele prirediti iznenađenje. Htjela sam ti reći koliko te volimo i koliko nam značiš… Zato sam vježbala taj govor kad si mislio da spavam ili kad nisi bio kod kuće.”
Osjetio sam kako mi se lice žari od srama i olakšanja istovremeno. Suze su mi navrle na oči dok me grlila.
“Znaš li koliko te volim? Koliko si mi važan?” šapnula je.
Te noći nisam mogao zaspati od sreće i srama zbog svojih sumnji. Gledao sam Lejlu kako spava pored mene i shvatio koliko često uzimamo ljubav zdravo za gotovo, koliko lako posumnjamo u one koji nam najviše znače.
Sutradan su me dočekali baloni i torta u dnevnom boravku. Emina je pročitala pjesmicu koju je sama napisala, a Lejla mi je pročitala onaj isti govor koji me prethodne noći skoro doveo do ludila. Svaka riječ bila je ispunjena ljubavlju i zahvalnošću.
Nakon svega što se dogodilo, često se pitam: Zašto nam je tako lako povjerovati u najgore scenarije kad nam život daje toliko razloga za sreću? Jesmo li svi ponekad žrtve vlastitih strahova i nesigurnosti? Možda bismo trebali češće vjerovati onima koje volimo – jer ponekad su najveće tajne zapravo najljepša iznenađenja.