Kad ljubav postane tišina: Priča o roditeljstvu, nesporazumima i izgubljenim snovima
“Opet nisi promijenio pelenu!” Jasminin glas parao je tišinu dnevne sobe, dok sam pokušavao uspavati Leona. Ruke su mi drhtale, a u glavi mi je bubnjalo od umora. Pogledao sam je, ali nisam imao snage za još jednu svađu. “Jasmina, radio sam cijeli dan…” promrmljao sam, ali ona me prekinula: “A ja nisam? Znaš li ti uopće kako izgleda moj dan?”
Šest mjeseci je prošlo otkako smo postali roditelji. Leon je bio naše željeno dijete, planirali smo ga godinama. Sjećam se kako smo zajedno birali ime, kako je Jasmina plakala od sreće kad je prvi put čula otkucaje njegovog srca na ultrazvuku. Ali sada, kao da je ta sreća nestala negdje između neprospavanih noći i beskrajnih pelena.
Jasmina je na porodiljnom. Svaki dan joj je isti – Leon, kuća, kuhanje, pranje, Leon opet. Ja radim u banci u Sarajevu, svaki dan od osam do pet. Kad dođem kući, umoran sam, ali trudim se pomoći koliko mogu. Ipak, ništa nije dovoljno. Jasmina je sve češće nervozna, plače bez razloga, a ja se osjećam bespomoćno.
Jedne večeri, dok sam pokušavao uspavati Leona koji je neutješno plakao, Jasmina je sjela kraj mene i tiho rekla: “Ne mogu više. Osjećam se kao da sam nestala. Niko me ne vidi osim kad nešto treba. Ti barem izađeš među ljude, popiješ kavu s kolegama… Ja sam ovdje zarobljena.”
Nisam znao što reći. Znao sam da joj nije lako, ali nisam znao kako pomoći. “Mogu ja ostati doma s Leonom, a ti idi na posao neko vrijeme,” predložio sam nespretno. Pogledala me kao da sam joj pljunuo u lice.
“Ti? Ti bi izdržao jedan dan s njim? Nemaš pojma što znači biti cijeli dan sam s bebom!”
“Pa hajde da probamo,” odgovorio sam tvrdoglavo. “Sutra uzmi dan za sebe. Idi kod mame ili na kavu s Amrom. Ja ću biti s Leonom.”
Nije ništa rekla, samo je ustala i otišla u sobu. Te noći nisam mogao zaspati. Razmišljao sam o svemu što smo prošli – o tome kako smo nekad razgovarali satima, smijali se glupostima, sanjali o budućnosti. Sada jedva da razmijenimo nekoliko rečenica dnevno.
Sutradan Jasmina je stvarno otišla kod svoje mame. Ostao sam sam s Leonom. Prvih sat vremena bilo je lako – igrao se na podu, smijao mi se. Onda je počeo plakati. Pokušao sam ga nahraniti – odbio je bočicu. Promijenio sam pelenu – plakao još jače. Nosio sam ga po stanu, pjevao mu pjesme koje sam znao iz djetinjstva – ništa nije pomagalo.
U jednom trenutku sjedio sam na podu s njim u naručju i plakao zajedno s njim. Osjetio sam paniku – što ako nešto radim pogrešno? Što ako mu nešto fali? Gledao sam na sat svake dvije minute, čekajući da Jasmina dođe kući.
Kad se vratila, našla me iscrpljenog i poraženog. Leon je odmah prestao plakati kad ga je uzela u naručje. Pogledala me s mješavinom tuge i razumijevanja.
“Nije lako, zar ne?” pitala je tiho.
Samo sam odmahnuo glavom.
Te večeri prvi put smo razgovarali iskreno nakon dugo vremena.
“Znaš,” rekla je Jasmina dok smo sjedili za stolom dok je Leon spavao, “ponekad mi se čini da više nismo mi. Kao da smo postali samo roditelji, a zaboravili jedno drugo.”
“I meni se tako čini,” priznao sam. “Ali ne znam kako to promijeniti.”
“Možda bismo trebali tražiti pomoć,” predložila je nesigurno. “Možda razgovarati s nekim… psihologom?”
U meni se javio otpor – u našoj obitelji nitko nikad nije išao psihologu. Ali kad sam vidio suze u njenim očima, znao sam da moramo nešto pokušati.
Sljedećih tjedana počeli smo odlaziti na bračno savjetovanje kod jedne psihologinje u Novom Sarajevu. Prvi put nakon dugo vremena osjećao sam da nas netko sluša bez osuđivanja. Govorili smo o strahovima, umoru, osjećaju gubitka identiteta.
Polako smo počeli vraćati male rituale – zajedničku kavu kad Leon zaspi, šetnje po Vilsonovom šetalištu vikendom, poruke tijekom dana.
Ali problemi nisu nestali preko noći. I dalje smo se svađali oko sitnica – tko će oprati suđe, tko će ustati noću kad Leon plače. I dalje sam osjećao pritisak da budem dobar otac i muž, a ona dobra majka i supruga.
Jedne večeri nakon još jedne svađe oko toga tko više radi u kući, Jasmina je slomljeno rekla: “Znaš li koliko mi fališ? Onaj stari ti… onaj stari mi…”
Zagrlio sam je i prvi put nakon dugo vremena pustio suze pred njom.
Danas još uvijek učimo biti roditelji i partneri istovremeno. Nije lako. Ponekad mislim da ćemo se izgubiti zauvijek, a ponekad vjerujem da ćemo iz svega izaći jači.
Pitam se – koliko brakova pukne jer ljudi ne znaju ili ne mogu reći jedno drugome koliko im je teško? Koliko nas šuti dok ljubav polako postaje tišina?