Odlazak bez povratka: Kad bolest razotkrije pravu istinu

“Ne mogu više, Ana. Grozno mi je, temperatura mi skače, a ne želim da zarazim Luku i Saru. Idem kod mame i tate dok mi ne bude bolje.” Ivan je stajao na vratima, blijed, s kaputom prebačenim preko ruke. Djeca su plakala u dnevnoj sobi, a ja sam osjećala kako mi srce tone. “Dobro, Ivane. Samo se javi kad stigneš. I… pazi na sebe,” prošaptala sam, pokušavajući sakriti strah i umor.

Kad su se vrata zatvorila za njim, ostala sam sama s dvoje bolesne djece. Luka je imao visoku temperaturu, a Sara je kašljala cijelu noć. Nisam spavala već tri dana. Kuhala sam čajeve, mjerila temperaturu, mijenjala pelene i pokušavala raditi od kuće jer šefica, gospođa Kovačević, nije imala razumijevanja za “privatne probleme”. Telefon mi je stalno zvonio, a ja sam između dva poziva trčala do dječje sobe.

Prva dva dana Ivan se javljao porukama: “Još uvijek sam loše. Mama mi kuha juhu.” ili “Tata kaže da moram ležati.” Nisam mu zamjerala. Svi smo iscrpljeni. Ali treći dan, kad sam ga nazvala da mu kažem da Luka ima 39,5 i da ne znam što da radim, nije se javio. Poslala sam mu poruku: “Ivane, molim te, javi se. Bojim se za Luku.” Odgovora nije bilo.

Te noći sam sjedila na podu kupaonice dok je Sara povraćala u kantu. Suze su mi tekle niz lice. Sjetila sam se kako smo prije samo godinu dana zajedno uređivali ovaj stan u Novom Zagrebu. Ivan je bio pun planova: “Na proljeće ćemo na more s klincima!” A sada ga nema kad ga najviše trebam.

Ujutro sam nazvala njegovu majku. “Gospođo Marija, je li Ivan bolje? Ne javlja mi se.” S druge strane tišina, pa onda hladan glas: “Ana, Ivan je otišao kod prijatelja sinoć. Rekao je da mu treba malo mira.” Osjetila sam kako mi se tlo pod nogama ruši.

Nisam imala vremena za očajavanje. Djeca su bila sve slabija. Odvela sam ih kod pedijatrice, sama ih nosila kroz snijeg do tramvaja jer auto nismo imali. Doktorica mi je rekla: “Morate i vi paziti na sebe. Djeca osjećaju kad ste iscrpljeni.” Samo sam kimnula glavom.

Navečer sam opet pokušala nazvati Ivana. Javio se napokon: “Ana, ne mogu sada pričati. Treba mi vremena da razmislim o svemu.” “O čemu točno? O tome što si me ostavio samu s bolesnom djecom?” pitala sam kroz suze. “Ne dramatiziraj. I meni je teško,” odgovorio je i prekinuo vezu.

Sljedećih dana sve više sam shvaćala da nešto nije u redu. Ivan nije dolazio kući ni kad su djeca ozdravila. Njegova majka mi je počela slati pasivno-agresivne poruke: “Možda bi trebala više brinuti o sebi i djeci, Ana.” Osjećala sam se kao uljez u vlastitom životu.

Jedne večeri, dok su djeca spavala, pronašla sam Ivanovu staru bilježnicu u kojoj je zapisivao planove za budućnost. Na zadnjoj stranici bila je poruka: “Ponekad čovjek mora otići da bi pronašao sebe.” Srce mi se slomilo.

Tjedni su prolazili. Ivan se nije vraćao. Počele su kružiti glasine po kvartu – neki su ga vidjeli s nekom ženom u kafiću na Jarunu. Prijateljica Mirela me tješila: “Ana, nisi ti kriva što je on pobjegao od odgovornosti.” Ali ja sam svaku noć preispitivala svaki svoj korak: Jesam li bila previše zahtjevna? Jesam li ga gušila?

Jednog dana stiglo je pismo od odvjetnika – Ivan traži razvod. Sjela sam na pod kuhinje i plakala dok nisam ostala bez daha. Djeca su došla do mene i zagrlila me: “Mama, nemoj plakati.” Tada sam shvatila – moram biti jaka zbog njih.

Počela sam tražiti dodatni posao. Prijavila sam se za čišćenje stubišta u zgradi i radila vikendom u pekari kod gospođe Fatime iz Bosne koja me uvijek dočekivala s osmijehom: “Ana, glavu gore! Život ide dalje!” Polako sam učila živjeti bez Ivana.

Prošlo je godinu dana otkako nas je napustio. Djeca su narasla, ja sam postala snažnija nego ikad prije. Ponekad ga vidim na ulici – izgleda starije, umornije. Nikad me ne pogleda u oči.

Sada znam da bolest nije uvijek ono što misliš – ponekad je samo izgovor za bijeg od onoga što si postao ili od onoga što ne želiš biti.

Pitam vas – koliko puta ste i vi morali biti jači nego što ste mislili da možete? Koliko puta ste oprostili onima koji nisu znali cijeniti vašu snagu?