Jedna večer koja mi je promijenila život: Istina koju nisam htjela vidjeti
“Zašto uvijek ja?” prošaptala sam sebi dok sam rezala kruh u kuhinji kod Mirele. Zvuk dječjeg smijeha iz dnevnog boravka miješao se s glasnim razgovorima muškaraca koji su već otvorili drugu bocu vina. Mirela je, kao i uvijek, bila savršena domaćica – nasmijana, dotjerana, s onim posebnim sjajem u očima. Pogledala me preko ramena i tiho rekla: “Ajde, Ajla, pusti to, dođi sjesti malo. Sve će biti dobro.”
Ali ja nisam mogla. Ruke su mi drhtale dok sam slagala tanjure, osjećala sam se kao da ću se raspasti na tisuću komadića. U tom trenutku, moj muž Dario je ušao u kuhinju. “Ajla, gdje je otvarač za vino?” pitao je, ne pogledavši me ni na sekundu. Samo sam pokazala prema ladici, a on je nestao kao da sam nevidljiva. Mirela me pogledala s tugom u očima, ali ništa nije rekla.
Večera je tekla kao i svaka druga – muškarci su pričali o poslu i nogometu, djeca su trčkarala oko stola, a žene su šaptale o svakodnevnim brigama. Sjedila sam između Mirele i Lejle, pokušavajući se uključiti u razgovor, ali moje misli su bile daleko. Slušala sam kako Mirela priča o svom novom poslu u banci, kako Lejla planira upisati tečaj engleskog jezika. Osjećala sam se kao da stojim iza stakla – gledam ih, ali ne mogu doprijeti do njih.
“A ti, Ajla? Šta ima kod tebe?” upitala me Lejla s osmijehom.
Zastala sam. Što da kažem? Da sam jutros zaboravila doručkovati jer sam žurila spremiti djecu za školu? Da sam cijeli dan provela čisteći stan i kuhajući ručak koji nitko nije ni pohvalio? Da me Dario već mjesecima ne gleda onako kako je nekad gledao? Samo sam slegnula ramenima: “Ma ništa posebno, sve po starom.”
Mirela me pogledala ispod obrva: “Ajla, kad si zadnji put napravila nešto samo za sebe?”
Nisam znala odgovoriti. Osjetila sam kako mi se grlo steže, oči su mi zasuzile. “Ne znam… valjda prije nego što su djeca krenula u školu.”
Lejla je uzdahnula: “Znaš, moraš misliti i na sebe. Nisi samo mama i supruga.”
Te riječi su me pogodile jače nego što sam očekivala. Cijelu večer osjećala sam se kao uljez u vlastitom životu. Gledala sam Darija kako se smije i šali s prijateljima, a mene nije ni jednom pogledao. Djeca su dolazila samo kad im nešto treba – sok, kolač, čista majica.
Kad smo se vratili kući te večeri, Dario je odmah otišao pod tuš, a djeca su zaspala pred televizorom. Sjedila sam sama za kuhinjskim stolom i gledala u praznu šalicu kave. Suze su mi klizile niz lice bez zvuka. Prvi put nakon dugo vremena osjetila sam bijes – prema Dariju, prema djeci, ali najviše prema sebi.
Sutradan sam pokušala razgovarati s Darijem.
“Dario, možemo li malo popričati?” pitala sam ga dok je listao novine.
“Kasnije, Ajla, umoran sam od posla,” odgovorio je bez da me pogleda.
“Ali meni trebaš sada!” povisila sam glas, što se rijetko događalo.
Podigao je obrve: “Šta ti sad fali? Sve imaš – djecu, stan, mene… Šta ti još treba?”
Te riječi su me presjekle. Nisam znala što da kažem. Je li moguće da on stvarno ne vidi koliko sam nesretna?
Sljedećih dana osjećala sam se kao duh u vlastitoj kući. Djeca su bila zaokupljena svojim svijetom, Dario svojim poslom i prijateljima. Ja sam postojala samo kad nešto treba biti obavljeno – ručak skuhan, rublje oprano, zadaća provjerena.
Jednog jutra odlučila sam otići do psihologinje koju mi je preporučila Mirela. Sjela sam nasuprot nje i prvi put izgovorila naglas sve ono što me tištilo:
“Osjećam se kao da ne postojim. Kao da moj život nema smisla osim da služim drugima. Zaboravila sam tko sam bila prije nego što sam postala majka i supruga.”
Psihologinja me pažljivo slušala i rekla: “Ajla, nisi sama u tome. Mnoge žene osjećaju isto. Ali moraš pronaći sebe ponovno – zbog sebe, ne zbog drugih.”
Te riječi su mi dale snagu koju nisam znala da imam. Počela sam polako uvoditi male promjene – upisala sam tečaj slikanja o kojem sam sanjala godinama, počela šetati sama uz rijeku svako jutro prije nego što svi ustanu. Djeca su u početku bila zbunjena: “Mama, gdje ideš tako rano?” Dario je bio nezadovoljan: “Zar ti nije dosta posla po kući?”
Ali nisam odustajala. Svaki dan osjećala sam se malo više živom.
Jedne večeri sjeli smo svi zajedno za stol – prvi put nakon dugo vremena bez žurbe i nervoze.
“Mama, nacrtaj nam nešto!” zamolila me kćerka Hana.
Uzela sam papir i boje i počela crtati njihova nasmijana lica. Djeca su bila oduševljena.
Dario me gledao s iznenađenjem: “Nisam znao da znaš tako lijepo crtati…”
Pogledala sam ga ravno u oči: “Nisi me pitao godinama tko sam i što volim. Možda je vrijeme da to saznaš.”
Te večeri prvi put nakon dugo vremena osjetila sam nadu.
Ponekad se pitam – koliko nas žena živi tuđu verziju svog života? Koliko nas šuti dok polako nestajemo iza tuđih potreba? Možda je vrijeme da progovorimo i pronađemo sebe prije nego što bude prekasno.