Kako sam oprostila svojoj svekrvi: Ispovijest jedne snaje iz Sarajeva

“Opet si zaboravila posoliti supu, Amra! Zar je toliko teško pratiti recept?” Nadini prsti su nervozno bubnjali po stolu, a ja sam osjećala kako mi obrazi gore od srama. Edin je šutio, gledao u tanjir, kao da će ga progutati. U tom trenutku, poželjela sam nestati. Bila sam snaha koja nikad nije dovoljno dobra za svoju svekrvu.

Nisam odrasla u Sarajevu, već u malom mjestu kod Bihaća. Moja majka me učila da se poštuje stariji, ali i da se ne da na sebe. Kad sam se udala za Edina i preselila kod njega, mislila sam da će biti teško, ali nisam znala koliko. Nada, njegova majka, bila je žena koja je sve držala pod kontrolom: kuću, sina, pa čak i mene. Svaki moj korak bio je pod njenim povećalom.

“Amra, nisi dobro oprala prozore. Pogledaj kako se sunce odbija od prljavštine!” govorila bi dok bi prolazila pored mene s krpom u ruci. Prvih mjeseci sam se trudila biti savršena snaha: kuhala sam njena jela, čistila po njenim pravilima, čak sam i nosila maramu kad bi njene prijateljice dolazile na kafu. Ali ništa nije bilo dovoljno dobro.

Edin je bio između dvije vatre. “Znaš kakva je mama, pusti je…” šaptao bi navečer dok bih plakala u krevetu. “Samo joj treba vremena.” Ali vrijeme je prolazilo, a meni je ponestajalo snage. Počela sam izbjegavati zajedničke obroke, zatvarala bih se u sobu pod izgovorom glavobolje. Osjećala sam se kao uljez u vlastitom domu.

Jednog dana, nakon još jedne svađe oko toga kako slažem veš, otišla sam do obližnje džamije. Sjela sam na klupu ispred i pustila suze da teku. “Bože, zašto me stavljaš na ovu kušnju? Zar nisam dovoljno dobra?” U tom trenutku prišla mi je starija žena, Fatima, koju sam viđala u mahali.

“Dijete, ne plači. Svekrve su kao kamen na putu – možeš ga preskočiti ili se spotaknuti o njega. Ali uvijek možeš birati kako ćeš reagirati,” rekla mi je tiho. “Jesi li probala moliti za nju? Ne za sebe – nego baš za nju?”

Te noći prvi put sam iskreno molila za Nadu. Ne da se promijeni zbog mene, nego da joj Bog podari mir i zdravlje. Svaku večer bih šaptala: “Bože, smiluj se mojoj svekrvi. Daj joj radosti i olakšaj joj brige koje nosi.” Isprva mi je bilo teško – osjećala sam gorčinu i ljutnju. Ali s vremenom, nešto se promijenilo u meni.

Počela sam primjećivati sitnice: kako Nada ustaje rano da bi pripremila doručak Edinu prije posla; kako krišom briše suze kad gleda stare slike svog pokojnog muža; kako ponekad sjedi sama u kuhinji i gleda kroz prozor satima. Shvatila sam da nije samo stroga svekrva – bila je žena koja je izgubila mnogo i bojala se izgubiti još više.

Jednog jutra skupila sam hrabrost i sjela pored nje dok je ljuštila krompir. “Nada, mogu li ti pomoći?” Pogledala me iznenađeno, ali nije ništa rekla. Samo je gurnula zdjelu prema meni. Počele smo raditi zajedno, u tišini.

S vremenom su naše tišine postale manje teške. Jednog dana mi je ispričala kako joj je bilo kad je došla u Sarajevo kao mlada udovica s malim djetetom. “Nisam imala nikoga osim Edina. Sve što radim, radim zbog njega,” rekla je tiho.

Te riječi su mi slomile srce. Počela sam je gledati drugim očima – ne kao neprijatelja, nego kao ženu koja se bori na svoj način. Počela sam joj donositi kafu ujutro, ponekad bih joj kupila cvijeće s pijace ili joj donijela kolače koje voli.

Jedne večeri, dok smo zajedno gledale vijesti, Nada me iznenada upitala: “Amra, jesi li sretna ovdje?” Zastala sam, tražeći riječi.

“Jesam… sada jesam,” odgovorila sam iskreno. “Bilo mi je teško na početku. Osjećala sam se kao da nikad neću biti dovoljno dobra za vas.”

Nada je duboko uzdahnula. “Znaš… ni ja nisam znala kako biti dobra svekrva. Bojala sam se da ću izgubiti sina ako te prihvatim kao kćerku.”

Te noći smo plakale zajedno. Prvi put smo bile iskrene jedna prema drugoj.

Danas naš odnos nije savršen – još uvijek se posvađamo oko sitnica, ali sada znamo razgovarati i oprostiti jedna drugoj. Edin kaže da mu je lakše disati otkako smo nas dvije pronašle zajednički jezik.

Ponekad se pitam: koliko nas živi u sjeni nesporazuma samo zato što ne znamo ili ne želimo vidjeti drugu stranu priče? Možemo li ikada potpuno oprostiti onima koji nas povrijede – ili barem pokušati razumjeti zašto to rade?