Odlazak bez povratka: Kad bolest razotkrije pravu istinu

“Mama, kad će tata doći kući?” upitala me Ana, držeći me za ruku dok sam pokušavala skuhati ručak s jednom rukom, a drugom pridržavala njenog mlađeg brata Leona. U tom trenutku mi je srce preskočilo. Već treći tjedan Ivan nije bio s nama. Prvo sam vjerovala da je to samo privremeno, da će se vratiti čim ozdravi, ali kako su dani prolazili, osjećaj nelagode u meni rastao je poput oluje nad Jadranom.

Ivan je otišao jedne kišne večeri, noseći samo torbu s nekoliko stvari. “Ne želim vas zaraziti, bolje da odem kod svojih dok ne prođe,” rekao je tihim glasom, izbjegavajući moj pogled. Nisam ni slutila da će ta rečenica biti početak kraja naše obitelji.

Prvih nekoliko dana stalno smo se čuli. Slali smo poruke, pričali video pozivima. Djeca su mu mahala kroz ekran, a ja sam ga tješila da će sve brzo proći. No, onda su poruke postale rjeđe. Pozivi su se skratili na nekoliko minuta. “Umoran sam, moram leći,” govorio bi. Počela sam osjećati hladnoću u njegovom glasu, nešto što prije nisam primjećivala.

Moja svekrva, Marija, javila mi se samo jednom. “Draga, Ivan je dobro. Samo mu treba mira. Nemoj ga uznemiravati previše.” Osjetila sam nešto čudno u njenom tonu, ali pripisala sam to brizi za sina.

Jedne večeri, dok su djeca spavala, sjela sam za stol s Ivanovim starim pismima i fotografijama. Gledala sam nasmijana lica s mora, izletâ na Plitvice, rođendana kod njegove sestre Mirele. Pitala sam se gdje je nestao onaj čovjek kojeg sam voljela.

Tada mi je stigla poruka od prijateljice Sanje: “Jesi li dobro? Čula sam nešto čudno o Ivanu…” Srce mi je stalo. Sanja nikad nije bila sklona tračevima, pa sam znala da nešto nije u redu.

“Što si čula?” upitala sam drhtećim prstima.

“Vidjela ga je kolegica u kafiću u centru s nekom ženom. Izgledali su blisko… Nisam htjela ništa reći dok ne provjerim s tobom.”

Osjetila sam kako mi se svijet ruši pod nogama. Ivan je trebao biti bolestan, izoliran kod roditelja. Umjesto toga, šetao je gradom s drugom ženom.

Te noći nisam spavala. U glavi su mi se vrtjele slike naše prošlosti i sadašnjosti koja se raspadala pred mojim očima. Sljedećeg jutra nazvala sam Ivana.

“Ivane, moramo razgovarati,” rekla sam čim se javio.

“Ne mogu sad, umoran sam,” odgovorio je hladno.

“Znam da nisi kod roditelja. Znam za onu ženu,” izgovorila sam tiho, ali odlučno.

S druge strane zavladala je tišina. Zrak u sobi postao je težak kao olovo.

“Nije kako misliš… Trebao sam ti reći…” počeo je mucati.

“Što si trebao reći? Da si nas ostavio zbog druge? Da si lagao meni i djeci?” glas mi je podrhtavao od bijesa i tuge.

“Nisam planirao… Sve se zakompliciralo… Ona mi pomaže…”

Prekinula sam vezu prije nego što je završio rečenicu. Suze su mi navrle na oči, ali nisam mogla plakati pred djecom. Morala sam biti jaka.

Sljedećih dana živjela sam kao robot. Vodila djecu u vrtić, kuhala, čistila, radila od kuće koliko sam mogla. Noću bih sjedila sama u mraku i pitala se gdje sam pogriješila.

Moja mama Jasna dolazila je svaki dan pomoći oko djece. “Draga moja, nisi ti kriva. Muškarci znaju biti kukavice kad im postane teško,” govorila bi dok bi spremala večeru.

Ali ja nisam mogla prestati analizirati svaki trenutak našeg braka. Jesam li bila previše zahtjevna? Jesam li ga gušila? Ili je jednostavno bio slab karakter?

Jednog dana stiglo mi je pismo od odvjetnika. Ivan traži razvod. Bez razgovora, bez pokušaja da spasi naš brak. Samo papir i potpis.

Djeca su osjećala napetost u zraku. Ana je počela mokriti u krevet, Leon je bio nemiran i plakao bez razloga. Osjećala sam se nemoćno.

Sanja me tješila: “Zaslužuješ bolje od njega. Sada misli na sebe i djecu.” Ali kako misliti na sebe kad ti cijeli svijet nestane preko noći?

Jedne večeri Ana me zagrlila i šapnula: “Mama, nemoj plakati. Ja ću te čuvati.” Tada sam shvatila da moram biti jaka zbog njih.

Počela sam tražiti posao s punim radnim vremenom i upisala Leonu jaslice. Prijateljice su mi pomagale oko djece kad god su mogle. Polako sam gradila novi život bez Ivana.

Nakon nekoliko mjeseci Ivan se pojavio na vratima. Izgledao je starije, umornije nego ikad prije.

“Došao sam vidjeti djecu,” rekao je tiho.

Pustila sam ga unutra, ali između nas više nije bilo ničega osim hladne pristojnosti.

Ana mu je donijela crtež na kojem smo bili nas troje – ona, Leon i ja. Ivan ju je zagrlio i zaplakao prvi put otkad ga znam.

Kad je otišao, sjela sam na kauč i gledala kroz prozor u praznu ulicu.

Ponekad se pitam – jesam li mogla nešto promijeniti? Ili su neke istine jednostavno morale izaći na vidjelo kad-tad? Što biste vi učinili na mom mjestu?