Izabrala sam sebe: Kako sam zamijenila svekrvu svojom majkom i pronašla vlastiti glas
“Jesi li ti normalna, Ivana? Kako možeš tako razgovarati sa mnom u mojoj kući?” vrištala je svekrva, gospođa Ljubica, dok su joj ruke drhtale iznad stola prepunog hladne sarme i prepečenih kiflica. Moj muž Dario sjedio je pored nje, pogleda zabijenog u pod, kao da ga se cijela scena ne tiče. U tom trenutku, osjećala sam kako mi srce lupa u grlu, a suze mi prijete iz očiju. Ali nisam plakala. Ne ovaj put.
“Ovo nije samo tvoja kuća, Ljubice. I ja ovdje živim već šest godina!” odgovorila sam, glasom koji me iznenadio svojom čvrstinom. “I nisam više djevojčica koju možeš gaziti kad god ti se prohtije.”
Dario je tada prvi put podigao pogled. “Ivana, molim te, nemoj sad… Znaš da mama nije mislila ništa loše. Samo… znaš kakva je ona.”
“Znam, Dario. Znam jako dobro kakva je ona. I znam kakav si ti kad trebaš stati na moju stranu.”
Tišina je pala na kuhinju, a ja sam osjetila kako mi se tijelo trese od bijesa i straha. Svekrva je šutjela, ali njezin pogled govorio je više od riječi – bila sam uljez u vlastitom domu.
Te noći nisam spavala. Ležala sam pored Darija, slušala njegovo ravnomjerno disanje i razmišljala o svemu što sam žrtvovala otkako sam postala njegova žena. Prijateljice su mi govorile da će biti bolje, da će Ljubica s vremenom popustiti. Ali godine su prolazile, a ja sam se osjećala sve manje svojom.
Sjećam se kad sam prvi put došla u ovu kuću iz malog stana u Sarajevu, gdje sam odrasla s mamom Nadom. Mama me uvijek učila da budem svoja, da ne dopuštam nikome da me gazi. Ali kad sam upoznala Darija, mislila sam da ljubav znači prilagodbu – žrtvu.
“Ivana, moraš razumjeti, kod nas se uvijek poštuje stariji,” govorila bi mi Ljubica dok bi mi uzimala dijete iz ruku ili kritizirala način na koji kuham grah. “Tako je kod nas u Bosni – žena treba znati svoje mjesto.”
Godinama sam šutjela, gutala uvrede i poniženja, pravdala Darija pred mamom kad bi me pitala zašto sam umorna ili zašto više ne dolazim kući za praznike. “Sve je u redu, mama,” lagala bih kroz zube.
Ali te večeri, nakon još jedne svađe zbog toga što sam kupila pogrešan deterdžent za veš, nešto se slomilo u meni. Sjedila sam na balkonu i gledala svjetla Zagreba dok su mi misli jurile glavom.
Nazvala sam mamu.
“Mama… mogu li doći k tebi? Ne mogu više ovako.”
Nije pitala ništa. Samo je rekla: “Uvijek imaš mjesto kod mene, dijete moje.”
Sljedeće jutro spakirala sam nekoliko stvari u torbu. Dario me gledao zbunjeno dok sam navlačila jaknu.
“Kuda ćeš?”
“Idem mami. Trebam malo mira.”
“Ivana, nemoj dramatizirati… Mama će se naljutiti još više ako odeš sad.”
“Neka se ljuti. Ja više ne mogu živjeti ovako.”
Otišla sam bez pozdrava Ljubici. Na kolodvoru sam plakala kao dijete.
Mama me dočekala raširenih ruku i toplim čajem od kamilice. Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam se sigurno.
“Znaš, Ivana,” rekla mi je dok smo sjedile za stolom u maloj kuhinji prepunoj mirisa domaćeg kruha i svježe kave, “žena mora znati kad je dosta. Nisi ti dužna nikome ništa osim sebi i svom djetetu.”
Tih dana kod mame počela sam ponovno disati. Prijateljice su me zvale, neki su me osuđivali što sam ostavila muža zbog svekrve, drugi su me podržavali.
“Pa dobro, Ivana,” rekla mi je jednom prijateljica Sanja iz Mostara preko telefona, “zar nisi mogla pregristi još malo? Svi mi imamo svoje svekrve…”
“Možda jesam slaba,” odgovorila sam joj tiho, “ali nisam više spremna žrtvovati sebe za mir u tuđoj kući.”
Dario me zvao nekoliko puta, molio da se vratim.
“Ivana, obećavam da će biti bolje. Mama će se promijeniti…”
Ali znala sam da neće. Ljubica je bila žena od starog kova – navikla da se sve vrti oko njezine riječi.
Nakon mjesec dana kod mame odlučila sam pokrenuti razvod. Najteže mi je bilo objasniti to našem sinu Filipu.
“Mama i tata više neće živjeti zajedno, ali oboje te volimo najviše na svijetu,” rekla sam mu dok smo slagali lego kocke na podu dnevne sobe.
Filip me samo pogledao velikim smeđim očima i šapnuo: “Hoće li baka Ljubica vikati na tebe opet?”
Stisnula sam ga uz sebe i obećala mu da više nikad neće morati gledati kako netko viče na njegovu mamu.
Danas živim s mamom u malom stanu na Trešnjevci. Nije lako – financijski jedva spajamo kraj s krajem, ali barem imam mir i osjećaj da ponovno pripadam sebi.
Ponekad me uhvati tuga kad vidim Darija kako dolazi po Filipa ili kad čujem glas Ljubice na telefonu kako ga nagovara da ostane kod nje još jedan dan.
Ali onda pogledam mamu Nadu kako peče palačinke za Filipa i mene, kako me grli kad misli da ne gledam i shvatim – možda nisam izabrala lakši put, ali prvi put u životu izabrala sam sebe.
Pitam se često: Koliko nas još živi po tuđim pravilima? Koliko nas još misli da sreća dolazi tek kad zadovoljimo sve osim sebe? Možda je vrijeme da prestanemo šutjeti i napokon budemo svoje.