Kad vikend postane bojno polje: Priča o svekrvi, kompromisima i pronalasku vlastitog glasa
“Zar stvarno misliš da je tvoj ručak važniji od mog zdravlja?” glas moje svekrve, gospođe Milene, parao je tišinu subotnjeg jutra. Stajala sam u kuhinji, držeći mobitel u ruci, dok su mi ruke drhtale. Planirala sam vikend s Ivanom, mužem, i našom djecom – Anom i Lukom. Trebali smo otići na izlet na Plitvička jezera, nešto što smo svi željeli mjesecima. Ali Milena je imala druge planove.
“Znaš da mi je teško sama do dućana, a ti si mi jedina pomoć. Ivan radi, a djeca su premala. Zar ti je toliko teško doći?” nastavila je, a ja sam osjećala kako mi se grlo steže. Pogledala sam Ivana, koji je sjedio za stolom i pravio se da ne čuje razgovor.
“Mama, dogovorili smo izlet s djecom…” pokušala sam tiho.
“Izlet? Pa možeš ti to i drugi vikend! Ja možda neću moći čekati!”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. Nisam željela biti loša snaha, ali nisam željela ni da me stalno gazi. Ivan je podigao pogled s novina i samo slegnuo ramenima. “Možda bismo mogli otići popodne?” promrmljao je.
“Popodne? Pa znaš da Milena voli da joj se sve obavi ujutro!” odgovorila sam oštrije nego što sam htjela. Djeca su već bila uzbuđena zbog izleta – Ana je crtala Plitvice na papiru, a Luka je slagao ruksak.
Nakon što sam spustila slušalicu, osjećala sam se kao da sam izgubila bitku koju nisam ni imala priliku voditi. Ivan je šutio, djeca su me gledala s pitanjem u očima. “Mama, idemo li?” pitala je Ana tiho.
“Ne znam, zlato… Moramo prvo pomoći baki Mileni,” odgovorila sam, pokušavajući sakriti razočaranje.
Tog jutra otišli smo kod Milene. Njezina kuća mirisala je na lavandu i starost. Čim smo ušli, počela je s popisom zadataka: kupovina, čišćenje podruma, preslagivanje ormara. Ivan se povukao u dvorište pod izlikom da mora popraviti ogradu, a ja sam ostala sama s njezinim zahtjevima.
“Vidiš, Jasmina, kad bi svaka snaha bila kao ti… Ali znaš, tvoja prijateljica Mirela nikad ne dolazi svojoj svekrvi pomoći. Ti si barem dobra cura,” govorila je Milena dok sam ribala pod.
U meni se nešto lomilo. Nisam više znala jesam li dobra zato što želim biti ili zato što se bojim reći ne. Djeca su sjedila u kutu dnevne sobe i gledala crtiće na starom televizoru. Njihove tužne oči bile su mi najteži teret.
Kad smo napokon završili sve poslove, bilo je kasno popodne. Djeca su već bila umorna, a Ivan je predložio da ipak ostanemo kod kuće. “Možda sutra odemo negdje,” rekao je bezvoljno.
Te večeri nisam mogla zaspati. U glavi su mi odzvanjale Milenine riječi i Ivanova šutnja. Osjećala sam se kao gost u vlastitom životu. Sljedeće jutro probudila sam se ranije nego inače. Pogledala sam djecu kako spavaju i odlučila – dosta je.
Spustila sam se u kuhinju gdje je Ivan pio kavu.
“Ivane, moramo razgovarati,” rekla sam odlučno.
Podigao je obrve iznenađeno.
“Ne mogu više ovako. Svaki put kad nešto planiramo za nas, tvoja mama nas zove i sve pada u vodu. Znam da joj treba pomoć, ali i mi smo obitelj. I ja imam pravo na vikend s tobom i djecom!”
Ivan je šutio nekoliko trenutaka pa uzdahnuo.
“Znaš kakva je ona… Ako joj ne pomognemo, bit će još gore. Počet će zvati susjede, pričati kako smo nezahvalni…”
“Neka priča! Ja više ne mogu ovako! Ako ti ne možeš reći ne svojoj mami, ja ću morati!”
Ivan me gledao kao da me prvi put vidi.
Te nedjelje nisam otišla kod Milene. Otišli smo na izlet – samo nas četvero. Djeca su bila presretna, a ja sam osjećala olakšanje i krivnju istovremeno. Milena me zvala deset puta – nisam se javljala.
Navečer mi je stigla poruka: “Nisam očekivala ovo od tebe.” Suze su mi klizile niz lice dok sam gledala djecu kako spavaju s osmijehom na licu.
Sljedećih dana atmosfera u kući bila je napeta. Ivan nije puno pričao, a Milena nije zvala nekoliko dana – prvi put otkad sam ušla u tu obitelj.
Ali nešto se promijenilo u meni. Počela sam razmišljati o tome gdje završava poštovanje prema drugima i počinje poštovanje prema sebi. Jesam li loša snaha jer želim vrijeme za svoju obitelj? Jesam li sebična ako kažem ne?
Jedne večeri sjela sam s Ivanom i djecom za stol.
“Djeco, što mislite da svaki drugi vikend posvetimo samo nama? A baki ćemo pomagati kad stvarno treba – ali ne svaki put kad poželi.”
Ana me zagrlila oko vrata: “Mama, volim kad si s nama.” Luka se nasmijao i rekao: “Možemo li opet na Plitvice?”
Ivan me pogledao i kimnuo glavom: “Možda si u pravu… Vrijeme nam prolazi prebrzo.”
Nisam znala što će biti dalje s Milenom i našim odnosom. Ali znala sam jedno – prvi put nakon dugo vremena osjećala sam se kao da imam pravo birati svoj život.
Ponekad se pitam: gdje prestaje dužnost prema obitelji, a počinje dužnost prema sebi? Možemo li ikada zadovoljiti sve – ili ćemo uvijek morati birati između tuđih očekivanja i vlastite sreće?