Kad Ljubav Zaboli: Razvod u 65. Godini
“Zar stvarno misliš da je sada vrijeme za ovakve gluposti, Ivane?” Anin glas je drhtao, ali nije bio tih. Sjedili smo za kuhinjskim stolom, onom istom za kojim smo slavili rođenja, rođendane, i tugovali zbog gubitaka. Pogledao sam je, tražeći trag one žene u koju sam se zaljubio prije četrdeset godina. Ali između nas je sada bio zid od šutnje, navika i neizgovorenih riječi.
“Ana, ne radi se o glupostima. Radi se o meni. O nama. O tome da više ne znam tko smo mi,” prošaptao sam, osjećajući kako mi srce lupa kao da imam dvadeset, a ne šezdeset i pet godina.
Naša svakodnevica već godinama nije bila ništa više od rutine. Razgovarali smo samo o našem sinu Davoru i unucima. Sve ostalo bilo je tišina. Navečer bismo gledali vijesti, Ana bi ponekad komentirala politiku ili cijene u Konzumu, a ja bih klimao glavom. Ponekad bih poželio viknuti, razbiti tu tišinu, ali nisam znao kako.
Sve se promijenilo prošlog proljeća kad sam upoznao Lejlu. Bilo je to na izložbi slika u Mostaru, kamo sam otišao s prijateljem iz mladosti, Edinom. Lejla je bila udovica, deset godina mlađa od mene, s osmijehom koji je podsjećao na djetinjstvo i toplinu doma. S njom sam mogao pričati o svemu – o knjigama koje sam volio, o pjesmama koje sam zaboravio, o strahovima koje nikad nisam priznao ni sebi ni Ani.
“Ivane, jesi li siguran da znaš što radiš?” pitao me Edin dok smo sjedili na terasi uz Neretvu. “Znaš da će ti sin zamjeriti. Unuci možda neće razumjeti.”
Znao sam. Ipak, osjećao sam se živim prvi put nakon mnogo godina. Počeo sam se vraćati kasnije kući, izmišljajući izgovore o šahu ili kavi s prijateljima. Ana je znala da nešto nije u redu, ali nije pitala. Možda je i ona bila umorna od svega.
Jedne večeri, dok smo sjedili za stolom i jeli supu od graška, skupio sam hrabrost.
“Ana… mislim da više ne mogu ovako.”
Nije podigla pogled s tanjira.
“Znam,” rekla je tiho. “Znam već dugo. Samo nisam htjela biti ta koja će reći naglas.”
Tišina koja je uslijedila bila je teža od svih prethodnih godina šutnje.
Kad sam rekao Davoru da želim razvod, gledao me kao stranca.
“Tata, pa što ti je? Zar si poludio? U tim godinama? Što će ljudi reći? Mama će se slomiti!”
Nisam imao odgovora. Znao sam da ga boli. Znao sam da boli i mene.
Lejla me čekala strpljivo. Nikad nije tražila da ostavim Anu. Nikad nije tražila ništa osim iskrenosti.
“Ivane, ja ne želim biti razlog tvog bola,” rekla mi je jednom dok smo šetali starim mostom u Mostaru.
“Nisi ti razlog. Ti si samo podsjetnik da još uvijek mogu voljeti. I biti voljen,” odgovorio sam joj.
Razvod je bio bolan i spor. Ana je plakala pred odvjetnicom, a ja sam osjećao krivnju kao kamen oko vrata. Susjedi su šaptali iza leđa; u malom mjestu svi znaju sve.
Prvi put nakon mnogo godina preselio sam se u mali stan u Sarajevu. Samoća me udarila jače nego što sam očekivao. Nedostajala mi je čak i Anina tišina.
Davor mi nije govorio mjesecima. Unuci su me gledali zbunjeno kad bih došao po njih u školu.
Jedne večeri zazvonio mi je telefon. Bila je to Ana.
“Ivane… Jesi li dobro?”
Nisam znao što reći.
“Jesam… A ti?”
“Navikavam se,” rekla je tiho. “Možda nam je ovo trebalo još prije dvadeset godina. Možda bismo tada imali priliku biti sretni na svoj način.”
Nakon tog razgovora osjećao sam olakšanje i tugu istovremeno.
Lejla i ja nismo odmah počeli živjeti zajedno. Trebalo mi je vremena da shvatim tko sam bez Ane, bez obitelji kakvu sam poznavao cijeli život.
Ponekad se pitam jesam li pogriješio. Je li ljubav dovoljna kad si stariji? Ima li smisla rušiti sve zbog nekoliko godina sreće?
Ali onda pogledam Lejlu dok čita knjigu na terasi ili kad mi skuha kafu baš onako kako volim i shvatim – još uvijek mogu voljeti i biti voljen.
Možda je život prekratak za laži i navike koje nas guše.
Pitam vas – biste li vi imali hrabrosti sve promijeniti u poznim godinama? Je li ikad kasno za novu sreću?