Kad ljubav postane prijetnja: Ispovijest jedne majke

“Ne mogu više, mama! Ako ne možeš prihvatiti Lejlu, onda… onda nemamo više o čemu razgovarati!” Tomislavove riječi odzvanjale su mi u ušima dok sam sjedila za kuhinjskim stolom, stiskajući šalicu kave kao da mi od toga ovisi život. Suze su mi navirale na oči, ali nisam ih htjela pustiti. Nisam ja kriva, ponavljala sam sebi, nisam ja ta koja je sve pokvarila.

Sve je počelo prije tri godine, kad je Tomislav prvi put doveo Lejlu na nedjeljni ručak. Sjećam se tog dana kao da je jučer bio. Moj muž Zoran, kćerka Ivana i ja sjedili smo za stolom, a vrata su se otvorila i ušla je ona – visoka, tamnokosa, s osmijehom koji mi se odmah učinio lažnim. “Dobar dan, gospođo Jano,” rekla je tiho, a ja sam joj samo klimnula glavom. Zoran je bio ljubazan, Ivana je bila znatiželjna, ali ja… ja sam odmah osjetila da nešto nije u redu.

Lejla je iz Sarajeva, došla je u Zagreb zbog posla. Tomislav ju je upoznao na fakultetu i odmah se zaljubio. “Mama, ona je posebna,” govorio mi je. “Nema veze što nije odavde, što nije naša.” Ali meni je sve imalo veze. Nisam mogla podnijeti njezin naglasak, njezine običaje, način na koji se smijala mojim šalama kao da ih ne razumije. Kad sam to spomenula Zoranu, samo je odmahnuo rukom: “Pusti dijete da voli koga hoće.”

Ali nisam mogla pustiti. Svaki put kad bi Lejla došla kod nas, osjećala sam kako mi srce brže lupa od nervoze. Počela sam primjećivati sitnice – kako ne zna napraviti sarmu “kako treba”, kako ne pomaže oko stola kao što bi prava snaha trebala. Jednom sam joj to i rekla: “Kod nas se pomaže domaćici, Lejla.” Pogledala me zbunjeno i povukla se u dnevni boravak. Tomislav me kasnije molio da budem blaža: “Mama, ona se trudi.”

Ali meni to nije bilo dovoljno. Počela sam pričati Ivani kako mi Lejla nije po volji. Ivana me podržavala: “Ma vidiš da ona samo glumi finu.” Zoran se sve više povlačio u sebe, izbjegavao rasprave. A Tomislav… Tomislav je postajao sve udaljeniji.

Vrhunac je bio kad su objavili zaruke. “Ne mogu vjerovati da ćeš se oženiti njom!” viknula sam tada. “Zar ti nije stalo do svoje obitelji?” On me samo pogledao s tugom u očima: “Mama, obitelj si ti uništila.”

Vjenčanje nisam mogla izbjeći. Sjela sam u zadnji red crkve i cijelo vrijeme molila Boga da se predomisli. Ali nije. Nakon svadbe rijetko su dolazili kod nas. Kad bi i došli, atmosfera bi bila napeta. Jednom sam Lejli prigovorila što nije donijela kolače za Božić: “Kod nas je običaj da snaha donese nešto slatko.” Samo je šutjela i gledala u pod.

Prošle zime Tomislav mi je rekao da planiraju dijete. Umjesto radosti, osjetila sam strah: “Što ako to dijete nikad ne bude dio naše obitelji?” Počela sam još više pritiskati Tomislava – zašto ne dolaze češće, zašto Lejla ne zove mene nego svoju majku kad joj treba pomoć? On je šutio, ali vidjela sam kako mu lice postaje sve tvrđe.

Prije mjesec dana dogodilo se ono čega sam se najviše bojala – ili možda ono što sam nesvjesno priželjkivala? Tomislav me nazvao i rekao: “Mama, dosta mi je svega. Ako ne možeš prihvatiti Lejlu, onda više nemamo što razgovarati.” Spustio je slušalicu prije nego što sam stigla išta reći.

Od tada ga nisam vidjela. Zoran šuti, Ivana me izbjegava. Kuća mi je prazna kao nikad prije. Svaki dan gledam kroz prozor nadajući se da će Tomislav doći, ali znam da neće dok god ne promijenim svoje srce.

Ponekad noću ležim budna i pitam se – jesam li ja ta koja je uništila našu obitelj? Je li moja tvrdoglavost vrijedila toga da izgubim sina? Ili sam samo pokušavala zaštititi ono što mislim da je ispravno?

Možda nisam jedina koja ovo proživljava. Koliko nas ima koji ne možemo pustiti djecu da žive svoj život? Koliko nas misli da zna bolje od njih?

Možda će mi netko od vas reći – jesam li ja stvarno loša majka ili samo previše volim svog sina?