Kad se svekrva useli: Dva tjedna koja su promijenila moj život
“Ne, Amra, ne možeš tako rezati luk! Sve će ti biti gorko!” glas moje svekrve, Milene, odjekivao je kuhinjom kao da sam dijete koje prvi put drži nož u ruci. Stajala sam iznad daske za rezanje, pokušavajući ignorirati njezin pogled, ali osjećala sam kako mi obrazi gore. Pogledala sam prema mužu, Ivanu, koji je sjedio za stolom s mobitelom u ruci, praveći se da ne čuje ništa.
Sve je počelo prije deset dana, kad je Milena došla k nama nakon operacije kuka. “Samo dva tjedna, Amra. Znaš da nema nikoga drugog. Mama mora doći k sebi,” rekao mi je Ivan, a ja sam klimnula glavom. Nisam imala srca reći ne ženi koja je upravo prošla kroz operaciju. Prvih nekoliko dana trudila sam se biti najbolja snaha – kuhala sam joj lagane juhe, donosila čajeve, čak joj pomagala oko tuširanja. Ali onda su počele sitnice.
“Ovdje ti ne stoji dobro ova šalica. Ja ću to malo preurediti,” rekla bi i premjestila sve iz ormarića na mjesta koja samo ona zna. “Tako ti je praktičnije, vjeruj mi.” Kad bih tražila sol ili šećer, osjećala sam se kao gost u vlastitoj kuhinji. Navečer bih Ivanu tiho rekla: “Molim te, reci joj da ne dira sve po kući.” On bi samo slegnuo ramenima: “Pusti je, znaš kakva je. Proći će to.”
Ali nije prolazilo. Svaki dan bio je novi izazov. Milena je počela komentirati moj način odgoja naše kćeri Lene. “Dijete ti previše gleda crtiće. U moje vrijeme smo svi bili vani do mraka!” Lena bi me pogledala velikim očima, tražeći moju reakciju. “Mama, smijem li gledati crtiće?” pitala bi tiho. Srce mi se slamalo.
Jedne večeri, dok sam slagala rublje u spavaćoj sobi, čula sam Milenu kako šapuće Ivanu u dnevnoj sobi: “Znaš, sine, nije lako biti žena i majka. Ali nekad trebaš razmisliti je li Amra stvarno najbolja za tebe i Lenu…” Osjetila sam kako mi se grlo steže. Nisam mogla vjerovati da to govori – nakon svega što sam učinila za nju.
Sutradan sam odlučila razgovarati s Ivanom. “Čula sam što ti je mama rekla sinoć. Zar stvarno misliš da nisam dovoljno dobra?” Ivan je uzdahnuo: “Ne znam što da radim između vas dvije. Ona je stara i tvrdoglava, a ti si stalno na rubu živaca.”
“Na rubu živaca sam jer me tvoja majka izluđuje! Osjećam se kao uljez u vlastitoj kući!” povisila sam glas, a Lena je ušla u sobu i zagrlila me oko struka.
Tog dana Milena je odlučila da će Lena ručati s njom u sobi, a ne sa mnom za stolom. “Tako ćemo imati malo vremena nas dvije,” rekla je s osmijehom koji mi se činio lažnim. Lena je pogledala prema meni, nesigurna što da radi.
Navečer sam sjela na balkon i zapalila cigaretu – prvu nakon dvije godine. Suze su mi klizile niz lice dok sam razmišljala kako sam dopustila da mi netko preuzme život. Sjetila sam se svojih roditelja u Bihaću, kako su uvijek govorili: “Obitelj je svetinja, ali moraš znati gdje su granice.”
Sljedećih dana Milena je postajala sve smjelija. Počela je zvati Ivanove prijatelje na kavu bez da me pita, a kad bih ja nešto predložila, odmahivala bi rukom: “Ti si još mlada, Amra, ne razumiješ ti to.” Jednog popodneva pronašla sam njezin rokovnik na stolu – unutra su bili popisi stvari koje treba promijeniti u stanu i raspored kad bi tko trebao kuhati ili čistiti.
Te večeri nisam mogla izdržati. Pričekala sam da Lena zaspi pa sam otišla do dnevne sobe gdje su Ivan i Milena gledali televiziju.
“Milena, moramo razgovarati,” rekla sam odlučno.
Pogledala me ispod naočala: “O čemu?”
“O tome kako se ponašate otkad ste došli kod nas. Osjećam se kao gost u vlastitom domu. Premještate mi stvari, govorite Leni što smije i ne smije raditi, a sad još i planirate kako će izgledati naš život bez mene!”
Ivan je ustao: “Amra, nemoj sad…”
“Ne, Ivane! Dosta mi je šutnje! Ako želiš da tvoja mama vodi našu kuću – reci odmah!”
Milena je šutjela nekoliko trenutaka pa hladno rekla: “Samo želim najbolje za svog sina i unuku. Ti si uvijek bila preosjetljiva.”
“Možda jesam preosjetljiva jer mi je stalo! Ali ovo nije vaš dom – ovo je moj dom! I neću više dopuštati da me ponižavate pred vlastitim djetetom!”
Ivan me gledao zbunjeno, a Milena je ustala i otišla u sobu bez riječi.
Te noći nisam spavala. Ujutro me dočekala poruka na stolu: “Odlazim kod sestre na nekoliko dana. Možda će vam svima biti lakše bez mene.” Osjetila sam olakšanje pomiješano s tugom.
Ivan mi je prišao: “Možda si bila malo oštra…”
“Možda jesam. Ali više ne mogu živjeti kao sjena same sebe. Ako želiš živjeti s mamom – reci odmah. Ja ovako više ne mogu.”
Nekoliko dana kasnije Milena se vratila po stvari i nije progovorila ni riječ sa mnom. Ivan i ja smo dugo razgovarali o svemu – o granicama, o tome koliko nam znači mir u kući i koliko smo dopustili da nas drugi razdvajaju.
Danas Lena opet gleda crtiće sa mnom u krilu, a ja osjećam mir kakav dugo nisam osjetila.
Ponekad se pitam – gdje završava poštovanje prema starijima, a gdje počinje pravo na vlastiti život? Je li moguće biti dobra snaha i dobra majka istovremeno? Što vi mislite – gdje biste vi povukli crtu?