Noć kad sam postala majka i ratnica: Priča iz hladnog hodnika Sarajeva

“Mama, hoće li tata doći po nas?” Lejlin glas drhtao je dok je stiskala moju ruku. Emir je šutio, glavu zabio u moj kaput, kao da se pokušava sakriti od cijelog svijeta. Stajali smo u polumraku zajedničkog hodnika, ispred vrata stana moje nekadašnje prijateljice Amre. Sat je otkucavao ponoć, a ja sam osjećala kako mi se tijelo trese od umora i straha.

“Neće, dušo. Sada smo sigurni,” šapnula sam, iako ni sama nisam vjerovala u to. U tom trenutku, vrata su se otvorila samo na tren – Amra je provirila, pogledala nas i tiho rekla: “Ne mogu te pustiti unutra, muž mi je kod kuće. Znaš kakav je…” Pogledala me s mješavinom srama i sažaljenja, pa zatvorila vrata. Ostali smo sami, ja i moja djeca, u hodniku koji je mirisao na vlagu i tuđe živote.

Godinama sam trpjela Adnanove ispade. Prvo su to bile riječi – uvrede, ponižavanja, prijetnje. Onda su došle šake. Prvo jednom, pa opet, pa sve češće. Uvijek je imao izgovor: “Ti si me natjerala! Da nisi tako tvrdoglava…” Kad bi me pogledao onim hladnim očima, osjećala sam se kao da ne postojim. Ali zbog djece sam šutjela. Zbog Lejle i Emira sam gutala suze i glumila osmijeh pred svijetom.

Te noći više nisam mogla. Kad je Adnan podigao ruku na Emira jer je razbio čašu, nešto je puklo u meni. Uzela sam djecu za ruku, zgrabila torbu s nekoliko stvari i istrčala iz stana. Noge su mi drhtale dok sam niz stepenice slušala kako viče za nama: “Vratit ćeš se ti! Nemaš gdje! Nitko te neće!” I bio je u pravu – barem djelomično.

Prva stanica bila je kod Amre. Odrasle smo zajedno, dijelile tajne i prve ljubavi. Ali sada su vrata bila zatvorena. Pokušala sam kod sestre, ali ona živi s mužem koji ne voli “tuđe probleme”. “Samo ćeš mi napraviti belaj,” rekla mi je kroz prozor, ne otvarajući vrata.

Djeca su bila umorna i gladna. Sjetila sam se da u blizini ima noćni autobus za Ilidžu – možda ćemo tamo naći neki prazan park ili klupu gdje možemo prespavati do jutra. Dok smo hodali kroz prazne ulice Sarajeva, Lejla me pitala: “Mama, zašto nas nitko ne voli?” Nisam znala što da joj odgovorim.

Sjeli smo na klupu ispod stare lipe kod Vijećnice. Emir je zaspao na mom krilu, a Lejla je gledala u nebo tražeći zvijezde. U tom trenutku sam poželjela nestati – da nas proguta noć, da nestane bol, sram i strah.

Sjetila sam se svoje majke. Umrla je prije pet godina, ali njezine riječi su mi odzvanjale u glavi: “Ženo moraš biti jaka. Nitko te neće spasiti osim tebe same.” Tada sam odlučila – neću više moliti za pomoć onih koji okreću glavu.

Ujutro sam otišla u Centar za socijalni rad. Čekali smo satima dok su službenice pile kafu i pričale o serijama. Kad sam napokon došla na red, jedna od njih me pogledala preko naočala: “Gospođo, znate li koliko ovakvih slučajeva imamo? Nema mjesta u sigurnoj kući trenutno.” Osjetila sam kako mi se srce steže.

“Ali imam dvoje djece! Nemamo gdje!”

“Možemo vas staviti na listu čekanja,” rekla je hladno.

Izašla sam van s osjećajem potpune nemoći. Djeca su plakala od gladi. U pekari preko puta zamolila sam kruh na veresiju – prodavačica me odmjerila od glave do pete pa tiho pružila pola hljeba.

Tih dana naučila sam koliko ljudi može biti okrutno ravnodušan. Neki su nas gledali sažaljivo, drugi s gađenjem. Samo jedna starija žena na tramvajskoj stanici prišla mi je i dala 10 maraka: “Za djecu, sine. I ja sam jednom bježala…”

Nakon tjedan dana lutanja po Sarajevu, konačno smo dobili mjesto u sigurnoj kući. Tamo sam prvi put nakon dugo vremena zaspala bez straha da će netko razvaliti vrata. Lejla i Emir su počeli crtati sunce i cvijeće umjesto tamnih oblaka.

Ali borba nije prestala. Adnan me tražio preko zajedničkih prijatelja, prijetio porukama: “Djeca su moja! Nikad ih nećeš vidjeti!” Policija je rekla da bez sudske odluke ne mogu ništa učiniti.

Na sudu su me ispitivali kao kriminalca: “Zašto niste ranije prijavili nasilje? Zašto ste ostali toliko dugo?” Nitko nije pitao kako je bilo živjeti s čovjekom koji ti svakodnevno lomi dušu.

Najgore mi je bilo kad su Lejlu ispitivali psihologu: “Jesi li vidjela da tata tuče mamu?” Gledala me velikim očima i šaptala: “Ne znam… možda…” Znala sam da se boji reći istinu.

Prošlo je nekoliko mjeseci dok nismo dobili privremenu zaštitu. Počela sam raditi kao čistačica u jednoj školi – nije bilo lako, ali barem smo imali krov nad glavom i topli obrok.

Danas Lejla ide u drugi razred, Emir u vrtić. Još uvijek imaju noćne more, ali sve rjeđe. Ja još uvijek sanjam o danu kad ću moći reći da smo slobodni od straha.

Ponekad se pitam – koliko nas još ima ovdje, skrivenih iza zatvorenih vrata? Koliko još žena šuti jer nema gdje otići? Hoće li društvo ikada otvoriti oči za našu bol?

Možda će netko pročitati moju priču i prepoznati sebe ili svoju susjedu. Možda će netko napokon pružiti ruku umjesto da zatvori vrata pred tuđom nesrećom.

A vi? Biste li otvorili vrata ili biste okrenuli glavu?