Kad je moj dom postao tuđi: Priča jedne majke iz Sarajeva

“Jasmina, gdje su mi čarape? Opet ih ne mogu naći!” Adnanov glas odjekuje hodnikom, dok ja sjedim na rubu kreveta, stisnutih šaka. U istom trenutku, Lejla, njegova žena, viče iz kuhinje: “Mama Jasmina, možete li paziti na djevojčice dok ja završim ručak?” Dvije male glavice već su mi u krilu, a ja osjećam kako mi srce lupa od nervoze. Moj stan, moj mir, moj život – sve je nestalo u trenu, kao da sam samo gost u vlastitoj kući.

Prije tri tjedna, Adnan je došao s ozbiljnim licem. “Mama, izgubio sam posao. Ne možemo više plaćati stan. Moramo kod tebe dok ne nađem nešto novo.” Nisam imala srca reći ne. On je moj sin. Ali nitko me nije pitao kako se ja osjećam. Samo su se pojavili s kutijama, dječjim igračkama i svojim brigama. Odjednom, moj dnevni boravak postao je igralište, moja spavaća soba skladište za njihove stvari, a kuhinja poprište svakodnevnih prepirki.

“Jasmina, možeš li ti danas skuhati? Ja moram završiti neki posao za fakultet,” Lejla me moli dok pokušava smiriti mlađu kćerku koja plače jer ne može pronaći omiljenu lutku. Skuham, naravno. Skuham i šutim. Ali svake večeri, kad svi zaspu, sjedim u mraku i pitam se gdje sam nestala ja.

Nekad sam voljela tišinu svog doma. Voljela sam jutarnju kafu na balkonu, gledajući kako sunce izlazi iznad Sarajeva. Sada je balkon zatrpan dječjim biciklima i plastičnim igračkama. Jutarnja kafa više nije moja – uvijek neko nešto traži ili viče. Čak i moj stari mačak, Hamdo, skriva se ispod kreveta.

Jedne večeri, dok sam pokušavala čitati knjigu u dnevnoj sobi, Adnan je ušao bez kucanja. “Mama, možeš li nam posuditi još malo novca? Treba nam za račune.” Pogledala sam ga i osjetila kako mi suze naviru na oči. “Adnane, ja sam penzionerka. I meni treba novac za lijekove.” On je samo slegnuo ramenima: “Znam, ali šta ćemo? Porodica smo.”

Porodica smo. Te riječi su mi odzvanjale u glavi cijelu noć. Jesmo li zaista porodica ako se osjećam kao sluškinja? Ako više nemam pravo na svoje mišljenje? Ako ne smijem reći da mi smeta buka, da mi smeta nered, da mi smeta što više nisam gospodarica svog doma?

Jednog jutra, dok sam prala suđe, Lejla je došla do mene. “Jasmina, znam da ti nije lako s nama. Ali šta da radimo? Nema posla nigdje. Djeca su mala…” Pogledala me iskreno, ali ja nisam imala snage za razgovor. Samo sam klimnula glavom.

Uveče sam nazvala svoju sestru Azru. “Ne mogu više ovako,” šapnula sam kroz suze. “Osjećam se kao zatvorenik u vlastitom stanu.” Azra je šutjela nekoliko trenutaka pa rekla: “Znam da ih voliš, ali moraš im reći kako se osjećaš. Inače ćeš puknuti.”

Ali kako reći sinu da te guši njegova prisutnost? Kako reći snahi da ti smeta što ti preuređuje kuhinju bez pitanja? Kako reći unukama da ti treba malo mira?

Sljedećih dana pokušavala sam pronaći hrabrost. Svaki put kad bih otvorila usta, nešto bi me zaustavilo – strah da ću ih povrijediti, strah da će otići i nikad mi ne oprostiti.

Jedne noći, dok su svi spavali, sjela sam za kuhinjski stol i napisala pismo koje nikad nisam imala hrabrosti pročitati naglas:

“Dragi moji,
Volim vas svim srcem, ali osjećam se izgubljeno otkad ste ovdje. Nedostaje mi moj mir, moj prostor i osjećaj da sam kod kuće. Znam da vam je teško i želim pomoći koliko mogu, ali molim vas da me razumijete – i meni treba malo mira i poštovanja.”

Sakrila sam pismo u ladicu i nastavila šutjeti.

Jednog dana došla je komšinica Senada na kafu. Pogledala me zabrinuto: “Jasmina, nisi dobro. Šta se dešava?” Ispričala sam joj sve – prvi put bez zadrške. Plakala sam pred njom kao dijete.

“Nisi ti loša majka ako tražiš svoje pravo na mir,” rekla mi je Senada tiho.

Te noći odlučila sam razgovarati s Adnanom i Lejlom. Srce mi je lupalo kao ludo dok sam ih pozvala u kuhinju.

“Djeco,” počela sam drhtavim glasom, “znam da vam je teško i želim vam pomoći koliko mogu. Ali ja više ne mogu ovako. Treba mi malo mira i prostora za sebe. Molim vas da to poštujete.”

Adnan je šutio dugo, a onda rekao: “Nisam znao da ti je toliko teško, mama. Oprosti.” Lejla je zaplakala.

Dogovorili smo se da će tražiti drugi stan čim Adnan pronađe posao i da će više paziti na mene i moje potrebe dok su ovdje.

Nije bilo lako ni njima ni meni. Ali prvi put nakon dugo vremena osjetila sam olakšanje.

Ponekad se pitam: Jesmo li mi žene uvijek dužne žrtvovati sebe za porodicu? Gdje je granica između ljubavi i gubitka sebe? Šta vi mislite?