Kad ti vlastita krv okrene leđa: Priča o izdaji i borbi za svoje mjesto pod suncem
“Ne mogu vjerovati da to tražiš od mene!” viknula sam, glas mi je zadrhtao, ali nisam mogla zaustaviti suze koje su mi navirale u oči. Ivana je sjedila preko puta mene za kuhinjskim stolom, ruku prekriženih na prsima, lice joj je bilo hladno, gotovo proračunato. Mama je stajala uz prozor, gledala kroz staklo kao da će joj odgovor doći s kišom koja je neumorno lupkala po limenom krovu.
“Nije to ništa osobno, Ana,” rekla je Ivana, spuštajući glas. “Samo… znaš da nam s Markom treba veći stan. Ti si sama, a mi imamo dvoje djece. Zar ti je toliko teško pomoći sestri?”
Osjetila sam kako mi se srce steže. Cijeli život sam bila ona koja popušta, koja šuti i trpi. Kad je tata otišao, imala sam jedanaest godina i od tada sam bila mama svojoj mlađoj sestri. Mama je radila po cijele dane u tekstilnoj tvornici u Varaždinu, a ja sam kuhala, čistila i pazila na Ivanu. Nikad nisam imala vremena za sebe, ni za prijatelje ni za ljubavi. Sve što sam radila bilo je da dokažem da vrijedim, da sam dobra kći i sestra.
Kad sam napokon završila fakultet i dobila posao u Zagrebu, osjećala sam se kao da sam osvojila svijet. Godinama sam štedjela svaku kunu, odricala se izlazaka, putovanja, novih cipela – sve da bih jednog dana mogla reći: “Ovo je moj dom.” Taj mali stančić na Trešnjevci bio je moj ponos, moja tvrđava. Prvi put u životu osjećala sam se sigurno.
A sada… sada su mi ga htjele uzeti.
“Ana, nemoj biti sebična,” ubacila se mama, napokon se okrenuvši prema meni. “Ivana ima obitelj. Ti si sama. Zar ti nije drago pomoći svojoj sestri?”
Osjetila sam kako mi krv vrije u žilama. “Mama, cijeli život sam sve davala za vas! Zar ne vidiš koliko mi ovo znači? Ovo je prvi put da imam nešto svoje!”
Mama je slegnula ramenima, pogled joj je bio tvrd. “Svi smo mi obitelj. Obitelj si pomaže.”
Ivana je prevrnula očima. “Ne dramatiziraj, Ana. Možeš ti opet nešto kupiti kad nađeš nekoga.”
Nisam mogla vjerovati što čujem. Kao da moj trud, moje godine odricanja i borbe ne vrijede ništa jer – eto – nisam udana i nemam djecu. Kao da sam manje vrijedna.
Te noći nisam spavala. Ležala sam na kauču svog stana i gledala u strop, slušala zvukove grada kroz prozor. U glavi su mi odzvanjale mamine riječi: “Obitelj si pomaže.” Ali gdje su oni bili kad sam ja trebala pomoć? Kad sam plakala jer nisam imala novca za autobus do faksa? Kad sam radila dva posla da bih platila režije?
Sljedećih dana Ivana me zvala svaki dan. Slala poruke: “Jesi li razmislila? Marko i ja bismo mogli useliti već idući mjesec.” Mama me zvala još češće: “Ana, nemoj biti tvrdoglava. Svi će pričati kako si sebična sestra.”
Na poslu sam bila odsutna, kolegica Mirela me zabrinuto gledala dok sam zurila u ekran.
“Ana, što ti je? Izgledaš kao da nisi spavala tjedan dana.”
Pogledala sam je i suze su mi navrle na oči. “Moja sestra želi moj stan… a mama joj pomaže u tome.”
Mirela je uzdahnula. “Znaš što? Imaš pravo reći ne. To je tvoj život, tvoj dom. Ako sada popustiš, nikad nećeš imati mira.”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi cijeli dan.
Kad sam navečer došla kući, našla sam Ivanu pred vratima.
“Ana, molim te…” počela je čim sam otvorila vrata.
“Ne,” prekinula sam je prvi put u životu odlučno. “Neću ti dati svoj stan. Zaslužila sam ga. Godinama ste me svi uzimali zdravo za gotovo! Sad je dosta!”
Ivana me gledala kao da me prvi put vidi. “Znači stvarno ćeš nas ostaviti na cjedilu?”
“Ne ostavljam vas na cjedilu,” rekla sam tiho ali čvrsto. “Samo prvi put biram sebe.”
Mama mi nije govorila tjednima nakon toga. Susjedi su šaptali iza leđa kad bih prolazila stubištem: “Vidi je, ona što nije htjela pomoći sestri…” Ali prvi put u životu osjećala sam mir.
Ponekad me još zaboli kad pomislim na to koliko malo vrijede moji osjećaji u očima vlastite obitelji. Pitam se: Zar stvarno moramo uvijek žrtvovati sebe zbog drugih? Gdje prestaje obiteljska ljubav, a počinje iskorištavanje?
Što biste vi učinili na mom mjestu? Je li sebično boriti se za svoje snove kad te vlastita krv pokušava slomiti?